Donosimo vam odlomak iz poznate knjige „Antikapitalistički mentalitet“  Ludwiga von Misesa u kome autor na hiruški precizan način obnjašnjava psihološku pozadinu i uzroke sveprisutne mržnje prema kapitalizmu

Sada možemo pokušati dokučiti zašto ljudi preziru kapitalizam.

   U društvu utemeljenom na kasti i statusu pojedinac pojedinac može pripisati lošu sudbinu uslovima koji su izvan njegove kontrole. On je rob jer su nadljuske sile koje određuje sve postojanje njemu pripisale taj status. To nije njegovo djelovanje, ne postoji razlog da se srami svoje skromnosti. Njegova supruga ne može naći nedostatak njegovu položaju. Da mu prigovori:  „Zašto nisi vojvoda? Kad bi bio vojvoda, ja bih bila vojvotkinja“, on bi joj odgovorio:  „Da sam se ja rodio kao vojvodin sin, ne bih oženio tebe, robinjo, oženio bih kćer drugog vojvode; to što ti nisi vojvotkinja isključivo je tvoja krivica; zašto nisi bila pametnija pri odabiru roditelja“.

   U kapitalizmu su stvari drugačije. Ovdje svačiji životni položaj zavisi od njegovog djelovanja. Svako čije ambicije nisu potpuno zadovoljene jako dobro zna da je propustio prilike, da su ga sunarodnjaci ocijenili i da nije ispunio očekivanja.  Da mu supruga prigovori: „Zašto zarađuješ samo osam dolara sedmično? Da si pametan kao tvoj prijatelj Paul, bio bi predradnik i ja bih uživala bolji život“, on bi postao svjestan svoje inferiornosti i osjećao bi se poniženim.

   Često razglabana strogost kapitalizma ogleda se u činjenici da se svakome pristuma prema njegovom doprinusu  dobrobiti sunarodnjaka. Princip svakome prema njegovim postignućima ne dopušta izvinjenja za lične nedostatke. Svako jako dobro zna da postoje mnogi ljudi poput njega koji su uspjeli ondje gdje on nije. Svako zna da su mnogi od onih ljudi kojima zavidi krenuli sa iste ona tačke s koje je i sam krenuo. I mnogo gore, on zna da i mnogi drugi to također znaju. U očima svoje supruge i djece uočava tihi prijekor: „Zašto nisi bio pametniji?“  Vidi kako se ljudi dive onima koji su bili uspješniji od njega i s prijezirom ili samilosti gledaju na njegov neuspjeh.

    Ono što mnoge čini nesretnima u kapitalizmu jest činjenica da kapitalizam svima pruža priliku za postizanje najpoželjnije pozicije, koju, naravno, može postići samo nekolicina. Štogod da je čovjek stekao za sebe samo je tračak onoga na šta ga je ambicija gurala. On uvijek vidi ljude koji su uspjeli gdje on nije. Postoje bližnji koji su ga pretekli i zbog kojih podsvjesno gaji kompleks inferiornosti. Takav je stav skitnice prema čovjeku koji ima redovan posao, takav je stav radnika prema predradniku, izvršnog direktora prema potrpedsjedniku, potpredsjednika prema predsjedniku firme, čovjeka koji je vrijedan tristo hiljada dolara prema čovjeku koji je milioner i tako dalje. Svačije samopouzdanje i moralna ravnoteža potkopani su prizorom onih koji su dokazali veće sposobnosti i kapacitete. Svako je svjestan vlastitog poraza i nedostatnosti.

   Dugi je niz njemačkih autora koji su radikalno odbacivali „zapadne“ ideje prosvjetiteljstva i socijalnu filozofiju racionalizma, utilitarizma i laissez fairea, kao i politike koje razvijale te škole misli, otvorio Justus Möser. Jedan je od novih principa koji je izazvao Möserovu srdžbu bio zahtjev da se unapređenje vojnih časnika i javnih službenika  podredi ličnoj zasluzi i sposobnosti, a ne službeničkom porijeklu ili plemenitaškoj liniji, starosti i dužini službe. Život u društvu u kojem bi uspjeh isključivo zavisio od lične zasluge, kaže Möser, bio bi jednostano neizdrživ. Ljudska je priroda takva da je svako sklon precijeti vlastitu vrijednost i ono što zaslužuje. Ako je položaj čovjeka u životu uslovljen drugim čimbenicima, a ne unutarnjom izvrsnošću, oni koji ostanu na dnu ljestvice mogu se prešutno složiti oko takvoga ishoda, a znajući vlastitu vrijednost, ipak sadržati svoje dostojanstvo i samopoštovanje. No, drugačije je ukoliko zasluge odlučuju. Tada se neuspješni osjećaju uvrijeđenim i poniženim. Rezultat su mržnja i neprijateljstvo prema svima onima koji su ih nadmašila

      Kapitalistički sistem cijena i tržišta jest društvo u kojem zasluge zasluge i postignuća određuju čovjekov uspjeh ili neuspjeh.  Štogod mislili o Möserovom otporu prema principu zasluge, mora se priznati da je bio u pravu kad je opisivao neke od njegovih psiholoških posljedica. Imao je uvid u osjećanja svih onih koji su bili iskušani, a nisu zadovoljili.

      Kako bi se utješio i povratio samopotvrdu, takav je čovjek u potrazi za žrtvenim janjetom. Pokušava se uvjeriti da nije on kriv. Ona je barem jednako sjajan, učinkovit i poduzetan kao i oni koji su ga nadmašili. Nažalost, ovaj naš zao društveni poredak ne dodjeljuje nagrade najzaslužnijima; on kruni nepoštene, beskrupulozne gadove, prevarante, one koji iskorištavaju “grube individualiste”. Ono što ga je učinilo neuspješnim njegovo je poštenje. Bio je previše pristojan da bi se služio trikovima kojima njegovi suparnici duguju svoj uspon. Uslovi u kapitalizmu su takvi da je čovjek primoran birati vrline i siromaštva s jedne i poroka i bogastva s druge strane. On je, hvala Bogu, izabrao prvu opciju, a odbio drugu.

    Ta potraga za žrtvenim janjetom stav je ljudi koji žive u društvenom pokretu koji se prema svakome odnosi u skladu s njegovim doprinosima dobrobiti sunarodnjaka i u kojem je svako kovač svoje sreće. U takvom je društvu svaki čije ambicije nisu u potpunosti zadovoljene ljutiti na sreću svih onih koji su bolje uspjeli. Luda izražava te osjećaje u kleveti i optužbi. Oni profinjeniji neće se upuštati u ličnu klevetu. Oni sublimiraju svoju mržnju u filozofiju, filozofiju antikapitalizma, kako bi utišali unutrašnji glas koji im govori da je njihov neuspjeh u potpunosti njihova krivica. Njihov fanatizam u odbrani kritike kapitalizma proizlazi upravo iz toga što se bore protiv vlastite svijesti o tome da je ona pogrešna.

    Patnja zbog frustrirajućih ambicija svojestvena je ljudima koji žive u društvu jednakosti pred zakonom. Ona  nije uzrokovana jednakošću pred zakonom već činjenicom da u društvu jednakosti pred zakonom nejednakost ljudi prema intelektualnim sposobnostima, snazi volje i primjene postaje vidljiva.   Jaz između onoga što čovjek jest i što postiže te onoga što sam misli o vlastitim sposobnostima i postignućima nemilosrdno je otkriven. Sanjarenja o “pravednom” svijetu koji bi se prema svakom odnosio prema njihovoj “pravoj vrijednosti” sklonište je svih onih koji pate od nedostatka samopouzdanja.

 Che Guevara je danas zasigurno najpoznatiji brand globalne ljevice. Ili tačnije rečeno njegov lik. No treba se zapitati zbog čega je pored toliko uspješnijih i temeljitijih ljevičarskih ubica baš on zaslužio taj status.  Recimo jedan Staljin je bio daleko veći i sposobniji komunista: sproveo je nacionalizaciju do kraja, industrijalizirao zemlju, izašao kao pobjednik u Drugom svjetskom ratu, okupirao pola Evrope i Sovjetski savez izdigao na nivo jedne od dvije vodeće svjetske sile. Dobro, pobio je koju desetinu miliona što političkih neistomišljenika, što potencijalnih neposlušnika, što nesretnika koji su planskom privredom bili osuđeni da umru od gladi, ali šta je to naspram uzvišenog cilja stvaranja besklasnog društva. Upravo zbog stravičnog broja nevinih ljudi koji su stradali pod njegovom čizmom većina današnjih ljevičara zaziru od Staljinovih metoda i politike, no koja je onda logika veličati dosljednog borca za staljinističko društvo i Staljinovog obožavaoca, Che Guevaru. U pismu upućenom tetki iz decembra 1953., dakle u vrijeme kad je brko već bio odapeo, mlađahni Che je naveo „Zakleo sam se pred slikom staroga i oplakivanoga druga Staljina da neću počivati sve dok ne budem svjedočio uništenju tih kapitalističkih hobotnica“.

Ljubav prema SSSR-u kasnije je napustila kolebljivog Chea, pa je novi svjetionik komunizma našao u kineskom kasapinu Mao Ce-tung, osobi koju danas mnogi historičari smatraju najvećim zločincem u 20. stoljeću. I Mao je naravno, treba li to uopće i napominjati, u komunističkom korpusu daleko veća i značajnija ličnost, koja je izašla kao pobjednik u građanskom ratu i ujedinila najmnogoljudniju zemlju svijeta. Che Guevara je pak s druge strane među komunističkim vođama bio marginalna, beznačajna ličnost, luzer koji gotovo ni u čemu nije uspijevao. U Kubanskoj revoluciji, koja je zapravo jedina uspješna njegova misija, Che je ostao u dubokoj sjenci Fidela Castra koja će sebi priskrbiti ulogu vođe revolucije i budućeg predsjednika Kube. Tokom i nakon revolucije Che se brutalno obračunao sa svim političkim protivnicama posebno nakon što je imenovan na mjesto vojnog zapovjednika za zadaćom organiziranja suđenja Batistinim pristašama koji su im se zamjerili za vrijeme režima ili su bili protivnici revolucije. Presude su, međutim, bile uglavnom unaprijed određene i većina osuđenika su bili strijeljani. Nakon eliminiranja nepodobnih reakcionarnih elemenata Che je u novoj vladi kao ljekar obnašao funkcije: prvo predsjednika Nacionalne banke, a zatim i ministra industrije koju je za vrijeme mandata uspio potpuno uništiti. Tokom Kubanske krize bio je vatreni zagovornik postavljanja sovjetskih nuklearnih projektila na Kubu te javno priželjkivao njihovo lansiranje na SAD.

Nakon što mu je dosadilo neuspješno ministrovanje, Che se 1965. odlučio uputiti u Kongo i pokušati organizirati novu socijalističku revoluciju. Ekspedicija je bila potpuni promašaj bez ikakvih rezultata. No Che se nije dao pokolebati. Na kraju se u potpunoj tajnosti vratio u Havanu odakle se brzo s nekolicinom boraca uputio u Boliviju da bi tamo podigli novi gerilski ustanak. Vjerovao je da će se odatle revolucija lako proširiti po ostatku kontinenta (sam je planirao kasnije predvoditi argentinski pokret). Ali umjesto globalne socijalističke revolucije diljem Latinske Amerike, Che je završio lutajući bolivijskom šumom s nekoliko svojih pristalica, da bi na kraju bio uhvaćen od strane bolivijske vojske. 9. oktobra 1967. u 13:10 Che je završio svoj život kao i hiljade njegovih neistomišljenika, ubijen je kao pseto.

Dakle da se vratimo na početak:  kao ikona ljevičarske borbe za pravdu slovi osoba potpuno fanatizirana ideologijom, patološki ubica, neuspješni gerilac, ludak koji je sanjao o trećem svjetskom ratu i bio spreman ispaliti nuklearne projektile na teritorij SAD-a! Pa čemu onda ljevičarsko zaziranje od jednog Staljina, vođe koji je bio temeljitiji i veći u svemu, od politike, preko ideja, načina ostvarivanja ciljeva a pogotovo likvidiranja svojih realnih i imaginarnih protivnika. A i bio je miljama razumnija osoba.

Možda odgovor na ovo pitanje ne leži u samoj ličnosti Che Guevare, koliko u efikasnosti onoga što je Che iz dna duše najviše mrzio na svijetu- kapitalističkoj tržišnoj privredi. Svoju popularnost mrtvi Che ne može zahvaliti ni svojim idejama, ni svojim knjigama, ni neuspješnim ratovima koje je vodio, čak ni karizmi koju je posjedovao- sva tajna leži u jednoj jedinoj fotografiji i kapitalističkoj neograničenosti u stvaranju brandova i prodaji proizvoda.  Čuvena Cheova fotografija iz 63. danas je sigurno jedna od najpoznatijih na svijetu. Na osnovu te slike nastala je jedna čitava industrija inspirirana likom Che Guevare, pored čuvenih majica, tu su bedževi, kačketi, donji veš, šolje, ukratko svi mogući odjevni i drugi predmeti. Razna ljevičarska okupljanja i protesti širom svijetu nemogući su bez gomile majica sa likom Chea, njegova slika krasi mnoge ljevičarske portale, magazine i plakate. Gdje god je ljevica ona nešto radikalnija ili pak samo nezvanična tu ćete naći i njegov lik, Che je uistinu postao zaštitno lice i modni brand savremene ljevice. No to što je zaštitni znak ljevice ne mijenja suštinu da je Che Guevara kakvog danas poznajemo, lik bez djela, čisti kapitalistički proizvod namijenjenoj ciljnoj publici ljevičara. Dok paradiraju u Cheovim majicama maštajućii o rušenju kapitalizma i stvaraju besklasnog raja, zapravo nesvjesno jačaju kapitalistički sistem tržišne ponude i potražnje u kome svako nešto dobija. Neko Armanijevo odijelo, neko Cheovu majicu.

I mogu reći da industriju zasnovanu na liku ovog patološkog ubice i bolesnika potpuno podržavam. Dok god postoje ljevičarski blesani koji će kupovati predmete sa likovima njima omiljenih zlikovaca,  neke druge osobe će od toga hraniti svoje porodice. Kapitalizam je divan, svaki proizvod ima svoju budalu.

Nakon rata u našem okruženju, ali i na globalnom nivou vlada prava pomama za teorijama zavjere, samo čini mi se da rijetko gdje kao na prostoru bivše Jugoslavije te teorije uzimaju za ozbiljno i plasiraju u emisijama koje sebe nazivaju vanjskopolitičkim. Priča je svima poznata: svijetom još od starog Egipta upravlja ista struktura ljudi, i njihovi potomci kroz sve to vrijeme zauzimaju najviše pozicije u društvu i organizovani su u tajna okultna društva koja prakticiraju sotonizam, orgije, konzumiraju narkotika a u slobodno vrijeme dogovaraju upravljanje svijetom. Masoni, iliminati. Bildeberg grupa, sionski priorat, firentinski svećenički red (ili kako se već zovu), itd., su neke od grupa koje teoretičari zavjera nominiraju kao skrivene vladare svijeta, samo nikako međusobno da se usaglase koja je u stvari krovna organizacija među njima.

Ono što je pak postalo ustaljeno pravilo kod teoretičara zavjere je isticanje dviju porodica kao neslužbenih gospodara svijeta i svih finansija i resursa: Rothschilda i Rockefellera. Kad od teoretičara zavjere čujem dva pomenuta prezimena svaki put se zapitam čitaju li oni uopće ovovremenske vijesti u njima omraženim mainstream medijima. Rothschildi i Rockfeller su priča iz 19. vijeka i rezultat industrijske revolucije. Danas na listama najbogatijih ljudi svijeta povećalom morate tražiti potomke iz ovih porodica.  Naravno, ljubitelji konspiracija bi na ovo rekli da je razlog tome što stvarne sile mraka nećete naći na tim listama jer su njihovo bogatstvo kao i oni samo potpuno prikriveni. Naime toliko su prikriveni, tajnoviti i nemilosrdni da će vam i  piljar iz Donjeg Vakufa reći da ovaj svijet iz pozadine vode Rothschild i Rockefeller, iako on zasigurno ne zna ni ko su ni čime se bave. A i kako bi pored tolike tajnovitosti, zna se samo da upravljaju svijetom, vrlo vjerovatno su sotonisti i kontrolišu sva dešavanja na planeti.

Još jedno logično pitanje se postavlja, šta je konačni cilj tih tajnih društava? Ok, znam uspostavljanje jedne svjetske vlade, kontrola svih resursa i tuđih života, no šta kad to postignu i što uopće žele to postizati? I otkud teoretičarima zavjera tolike informacije i saznanja o tajnim društvima a da im je pritom glava čitava kada se radi o ekstremno tajnovitim najmoćnijim strukturama društva koje kontrolišu države, svjetske finansije, reusrse, vode ratove,  postavljaju i smjenjuje vladare i tako unedogled zadnjih 5 000 godina koje im nisu bile dovoljne da ostvare svoje ciljeve? Ili se pak jednostavno radi o hrpi besmislenih budalaština koje je neko izmislio kao vrlo unosan biznis koji se prodaje neukim i ograničenim ljudima?

Ono što su me historija a i ljudska priroda do sada naučili je da ljudi ne znaju skrivati tajne. Pa dajte molim vas, i jedno pušenje Monike Levinsky u Bijeloj kući nisu uspjeli sakriti. A finansijska elita doista postoji ako ćemo tako nazvati najbogatije ljude svijeta. Elitom smo ih načinili svi mi kupujući njihove proizvode.

http://bh-index.com/index.php?option=com_content&view=article&id=2320:bh-index-otkriva-5-naina-kako-da-uspijete-u-muzici&catid=69:hot&Itemid=414


Na našim prostorima zasigurno nema biznisa kao što je showbiznis. Ok, možda trgovina ljudskim organima, oružjem, ženama, štampanje piratskih cd-ova i nafta. Poslije njih, nema boljeg biznisa, vjerujte nam. Baviti se muzikom ruku na srce ne zahtijeva puno rada, a veoma je prijatno i u nekim slučajevima može da dovede do finansijske sigurnosti što nije loše. BH-index će vam pomoći da u prašumi muzičkih puteva i bespuća odaberete ono što vašem duhu najviše godi. Pravaca je mnogo. Neki će vam kuću tapacirati eurima, a gaće ćete prestati da nosite jer nećete imati vremena ni da ih navučete, a od nekih ćete dobiti cirozu jetre i sklonost kao samoubistvu.



1. UNDERGROUND

"Malo nas je al' smo za k...."

Najkraća definicija: Underground je ono kad se baviš muzikom ali ti ne ide, pa onda od toga neuspjeha napraviš čitavu ideologiju. Zajedno sa svojim prijateljima napraviš bend želeći neprosvijetljenom puku dati do znanja kako ste bijesni na čitav sistem. Onda to urlate ostalim ljudima koji su također već bijesni na taj isti sistem. U suštini vaš bend troši energiju i novac umjesto da ga zarađuje. Ljuti ste na one koji su nekad zajedno s vama išli kod Zeleta na rockerski reality show, a onda su se prodali u komercijalu i uspjeli da snime "pravi" album. Zajedno ste se pitali, zašto vas pametne i talentovane niko ne sluša, nego svi žele da gledaju sise i guzove? I u kakvoj samo užasnoj državi živiti koja neće da pomaže mladim bendovima i daje im novac poreskih obveznika za nepriznati genij koji iz njih isijava. Osjećaj da si i na pragu četrdesete još uvijek dio Mladog Benda, mora da je fenomenalan. Ipak, neko treba da vam saopšti istinu: to što niko ne dolazi na vaše svirke nije zato što ste vi undergound, nego zato što ste totalno sranje. Muzikom bavite samo iz ljubavi i baš vas je briga što je ljubav neuzvraćena. Slava vam ne treba. Svirati zbog slave isto je kao ići u fin restoran samo da poslije imao šta da iskenjaš. Mada, bilo bi lijepo da te ona mala sisata, sa drečavo rozom kosom, što se sklanja da je pijani skinheadsi ne ispolijevaju pivom, počasti tijelom nakon ove propasti od svirke.


 



2. ZVIJEZDA GRANDA

"Daj nam sisa, guzova i nakaza"

Odnarođeno pravilo da izdavačka kuća lovi talente i plaća im nevjerovatnu lovu ne bi li baš za nju izdali svoje muziče čudo, prekinuo je Slatki Grešnik Aleskendar Popović sa Bežanijske kose. One je uveo revolucionarno pravilo koje ukida pitanja tiraža i prodaje albuma. Izvođači plaćaju njemu da im izda ploču! Ha! Evo ti Warneru! Na ti ga, Sony Universalu! Niko nema što Bežanijski Srbin imade. Ako treba da prodaš i posljednjeg rasplodnog bika i da zalošiš piljaru na u Duisburgu ne bi li uložio u ploču- uradi to! To je sigurna investicija. Za koju desetinu hiljada eura, dobijaša Marinin tekst, Futinu muziku i nekoliko udarnih termina u emisiji. Human, kakav jeste, Saša je omogućio i onima bez početnog kapitala da dođu do šire publike. Njegov program otkrivanja skrivenih talenata dao je više vjetra u leđa mladima od svih državnih fondova u regiji za pomoć nadarenima. Da bi sebi olakšao posao i izborio se za mjesto u hiperprodukciji, bilo bi dobro da si:

a)Jako dobra sisata riba ( ako jesi, pošalji mail na adresu bh-index naslovljen na Denija)
b) blizanac
c) matori krete koji voli da se blamira
d) mladi kreten koji voli da se blamira
e) slijep



3. HIP-HOP

"Direktno iz tuzlanskog geta"

Za sve one koji su operisani od sluha, ne znaju svirati niti jedan instrument, maternji jezik im nije išao u školi, posjeduju dvocifren fond riječi i imaju problema sa izražavanjem, tu je idealan muzički pravac za njih direktno sa američkog asfalta: hip-hop. Kada hoćeš nekome da psuješ majku i kažeš šta te tišti prostim narodskim rječnikom samo uzmi mikrofon, pusti neke matrice da ti idu u pozadini i u roku od sat vremena snimi komletan album od nekih dvadesetak pjesama. Balkansko poluostrvo je dodatno revolucionaliziralo ovaj full cool muzički pravac. Nemojte da stičete pogrešan utisak da to ne može biti ultradesničarska, zatucana muzika religijskih fanatika. Na svu sreću tu je srbijanski hip-hop koji će vam na vrijeme objasniti neke stvari. To što su cijelu stvar započeli crnci , često nepravoslavne vjere i bez sprskih korjena, ne znači ništa! Hip-hop je stvoren jedino i samo zato da se pomoću njega kliče nacionalističkim koljačima, vode odavno izgubljeni ratovi i mrzi, ubije, zakolje, da ništa ne postoji. Posebno se izdvaja hit decenije "Da koljemo". Ali da ne karikiramo previše, nije ovdje baš sav hip-hop takav. Postoji i struja koja se ugleda na savremenu MTV rap produkciju i pokušava to da preslika na surove, krvlju natopljene ulice Gornjeg Vakufa, Slatine, Dobrinje, Berana. Lijepo je vidjeti kako u okviru svojih mogućnosti, i oni vode pimp-muthafucka-streetlife i repuju o heroinu, droljama i bijelom oružju. YO!



 
4. VLADO G.(tačka)

"Slavuji brzi"


Talentovani mladić iz Herceg Novog vjerovatno nij ni sanjao da će njegovo da će njegovo, nimalo neobično, ime i prezime, kumovati čitavom jednom pravcu popularne muzike u Južnih Slavena. Kad je snimio svoj prvi album prepun dosadnih i gnjecavih pjesama o propalim ljubavima (u kojima on mora da napusti nju ili ona njega ali on to potpuno razumije), otkrio je tajnu uspjeha! Za njim su, maltene iz iste opštine, iskočili jedan Bojan, pa Sergej, pa još trideset drugih Crnogoraca sjetnog glasa. Vođen njegovim uspjehom je i jedan "veliki" Željko Joksimović prešao sa "neću smeđe, neću crno, šta ću kada volim plavo" na "dodir leđa o leđa", a u BiH su kao pečurke počele nicati Muzaferije, Eldini, SMS-ovi.... Svaka fina riba iz Sarajeva, Zagreba ili Beograda dobila je od tate od Clio ili Peugeot sa ugrađenim Vladinim Best Of-om u CD playeru. U trajnom orgazmu kruže gradom i izazivaju manje saobraćajke. Osjećajni frajeri, koji pak nalaze vremena za teretanu, osvojili su ženska srca. U posljednjih nekoliko godina pokušava da im se pridruži i Željko Samardžić, ali sve njegove pjesme su o tome kako je star, ali i dalje može, samo mu treba pružiti jednaku šansu.



 
5. ZVIJEZDA MOREŠ BITI TI

"Jesmo seljačine, ali možemo još i bolje"


Prava pomama za reality showovima u BiH bliži se svojoj desetoj godišnjici od dana kad je OBN odlučio kopirati emisije od NOVE. Nakon što im se osladio prvi "urbani" muziči reality, riješili su napraviti još jedan, samo ovaj put zakićen Nazifom u žiriji i repertoarom Kemala Malovčića. No bh. televizijske stanice nikako da nauče da koliko god iz petnih žila upinjale, u seljakluku nikako ne mogu nadmašiti bošnjački medijski svjetionik poznat i kao HAYAT TV. Kada je počeo sa svojim showom "Zvijezda moreš biti ti" konkurencija je samo mogla da petama DA vjetra. Altruista Elvir Švrakić je uz pomoć svog "karizmatičnog" muzičkog producenta Haruna, nadarenim mladim bh. slavujima željnim proboja i slave pružio šansu da sa svekolikom bh. pučanstvu podijele svoj dugo skrivani dar. Pobjedom u ovom realityu dobijaš desetak glupavih tekstova Fahrudina Pecikoze koje nikom nije uspio prodati, muziku Harija Varešanovića i čast da ti Harun izda album. Spektakl je začinjen strogim žirijem sastavljenim od muzičkih profesora (uz povremenu asistenciju Šerifa Konjevića), koji su po stare dane odlučili nešto zaraditi za penziju, dok pokušavaju davati stručne komentare na pjevanje najnovijih hitova Ace Pejovića, Selme Bajrami i Mile Kitića. Svakako treba spomenuti i simpatični voditeljski par koji nas vodi kroz ovu nacionalnu potragu za zvijezdom, sastavljen od Fikreta sa govornim manama i vrlinama, i Šejlice koja uporno pokušava dokazati da ima sise, samo ih eto niko ne vidi.


 

Iako sam svjestan da će ovakav moj stav izazvati negodovanje ostalih prijatelja libertarijanaca koji Ron Paula doživljavaju kao svojevrstan svjetionik svoje ideje, razlog ovog razmimoilaženja u mišljenju je prije svega u tome što sebe smatram mnogo više realistom nego idealistom. Zbog toga mnoge Paulove stavove vidim kao  idealističko-utopističku avanturu. I sam sam u početku bio veliki pobornik ovog simpatičnog I dosljednog kongresmena, međutim nakon dugog promišljanja i sagledavanje stvari zaključio sam da Paul zasigurno ne bi bio prvi izbor koga bih zaokružio. Njegova razmišljanja i zaključke o FED-u, ekonomiji, državnoj potrošnji, ljudskim slobodama, porezima, slobodi tržišta i zapravo o većini stvari koji se tiču unutrašnje politike SAD-a iste sekunde bih mogao potpisati.  I iako Paulova politika i retorika prosječnom idealisti na prvu djeluju krajnje privlačno, revolucionarno, efikasno i u konačnicu po Ameriku i svijet spasonosno, ipak kad zagrebete ispod površine naći ćete tu dosta nelogičnosti, površnosti, maksimalnog pojednostavljivanja i nejasnih koncepata rješavanja problema.

Kada sam čuo vijest da neki ludak puca po ambasadi SAD-a prvo što sam pomislio bilo je da se neki JOSD-ovac  ponovo nadrogirao. Onda se sjetih da te mlakonje osim sasipanja psovki i uvreda se nisu usudile čak ni meni uputiti poštenu prijetnju, iako ih je srce tome vuklo pošto sam im se prethodno obratio prikladnim tekstom. Zaključih da nema šanse da se usude na tako nešto i pored brojnih pacijenata koji ih čine. A onda mi se pred očima ukaza jedan beskompromisni anti-imperijalistički gerilac umornog lica. To je to rekoh sebi, Mladen Marić je konačno totalno odlijepio i odlučio da mecima na mrskog neprijatelja iskali godinama nakupljani gnjev. Ubrzo sam saznao da je počinilac ipak vehabija!
A sad vi kontajte kolika doza anti-amerikanizma dolazi sa različitih ideoloških pozicija kad su u mojoj svijesti bradate spodobe spale tek na treće mjesto osumnjičenih. Čisto da ne bude zabune, kada kažem bradate spodobe mislim naravno na vehabije, ne na Bačanovića.
 
Šalu na stranu, pored brojnih dezinformacija, poluinformacija i neistina koje su nas jučer zapljuskale iz raznih medija priča je otprilike išla ovako. Pomahnitali Mevlid koji nema baš dvije čiste u glavi jer je to i preduslov da odete u selefije, inače državljanin Srbije, se jednog prohladnog oktobarskog dana u Sarajevu, sa kalašnjikov ispod kaputa, tramvajem dovezao do Američke ambasade, stao pred ambasadu, izvadio pucu i ispucao neka tri okvira u zgradu ambasade ranivši pritom dva policajca. Cijeli performans je trajao nekih pola sata koliko je policiji trebalo da reaguje, konkretnije sarajevskom specijalcu da ga spiči snajperom i onesposobi. Mevlida očekuje dugogodišnja zatvorska kazna, ali građane BiH očekuje nastavak dugogodišnjeg terora.  Zahvaljujući  zarasloj budali Mevlidu ja kao pošten liberal i ubuduće ću biti prisiljen da slušam razne Dodike, Majkićke, Vasiće, Galijaševiće i ostalu republičko srpsku naci-socijalističku ekipu sa apokaliptičnim prognazama o skorašnjem raspadu BiH jer je život sa muslimanskim ekstremistima, komšijama koje uzgajaju teroriste, onim koji sanjaju islamsku republiku i slično, nemoguć i direktna prijetnja njihovoj kršćanskoj civiliziranosti, koja je vidljiva čim im pogledate kulturna lica i čujete još uljudniji vokabular.
 
Pored ovog terorističkog napada, građani koji su primorani Javnom servisu mjesečno plačati 6 km kao uslugu godinama dobijaju još jednu vrstu terora, doduše verbalnog, emisiju Mladena Marića. Ta njegova 40-minutna splačina se iz nekog razloga naziva vanjskopolitičkim magazinom, mada bi joj  SF emisija ili pogled iz kukavičjeg gnijezda bio mnogo primjereniji naziv. Tako svake nedjelje neuki i neugledni Mladen Marić iskoristi javni prostor Federalne televizije da gledateljima saopšti šta je novo pročitao kod Davida Ickea,  te istrese sve svoje frustracije i mržnju usmjerenu prema Americi dežurnom zlu svijeta i tajnim silama koje iza zavjese njom upravljaju, a koje je on naravno kao genijalni izdanak svjetskog novinarstva davno prozreo. Kaže Mladen za sebe "razotkrivam svjetske zavjere i ne bojim se svjetskih mocnika". Čujem da u State Departmentu i u masonskim ložama danima ne spavaju zbog pojave novinara u Sarajevu koji je razotkrio sve njihove tajne te se više ne mogu od naroda kriti.   Sadržaj emisije se sastoji u sljedećem: red napornih paranoičnih monologa Mladena Marića napisanih u stilu nezrelog djeteta u 5. razredu o osnovne škole, napaljenog na svjetske zavjere jer je upravo odgledalo Zeitgeista, red tekstova David Ickea (vodećeg „stručnjaka“ teorija zavjere, genijalca koji tvrdi da svijetom upravljaju reptili), pa opet red Mladenovih monologa. I tako iz sedmice u sedmicu. Nemam ništa protiv, ali zbog čega sam ja primoran davati platu nekom ko u životu gleda previše naučne fantastike, pa je sebe ubijedio da je vanjskopolitički analitičar?
 
Osim što su obojica ostrašćeni mrzitelji Amerike, druge ideološke sličnosti između Mladena i Mevlid anema. Kao ni nekoć između komunista i fašista. Ili nije bilo tako?
 
P.S. Urednik i voditelj vanjskopolitičkog magazina „Paralele“ je uveo svojevrsnu revoluciju u prozaički stil. Naime i najvećim spisateljskim umovima dosad je bila nepoznanica da tekst možete napisati tako što ćete dvadesetak rečenica zaredom započeti s identičnim riječima.

U nedjelju ujutro na TVSA gledam vanjskopolitički magazin "Crta" koga vodi bard bh. novinarstva Mufid Memija, i za trenutak pomislih da se država u kojoj živim zove Kuba ili Sjeverna Koreja. Iz iluzije me trznu natpis "PANASONIC" koga sasvim slučajno ugledah na dnu plazme, a onda shvatih da je ovakav uređaj izmrcvarenim građanima navedene dvije zemlje nešto o čemu mogu samo sanjati. Emisija u cjelosti posvećena protestima pred Wall Streetom o kojima slušam same hvalospjeve bez trunke kritičnosti- demonstranti se predstavljaju kao revolucionarni junaci savremenog doba koji će svijet izvući iz neoliberalnog mraka i uspostaviti bolji i pravedniji sistem, govori se o nekakvoj prekomjernoj brutalnosti policije i nelegalnim hapšenjima, navodnom neoliberalizmu kao posljednjoj fazi kapitalizma koji je na odumiranju.... Šlag na tortu bilo je saznanje koje mi je saopštio vrli voditelj da je Milton Friedman najpoznatiji predstavnik ZLOGLASNE Čikaške ekonomske škole, a kao višnja na šlag u veličanju protesta je citirana nekakva besmislena izjava Mao Zetunga, inače velikog humaniste i altruiste koji na duši nosi nekoliko miliona ljudskih života. O činjenicama da su pojedini demonstranti uhapšeni ne zbog straha establišmenta i želje da unište proteste nego čisto zbog činjenice blokirali Brooklynski most i tako zaustavili saobraćaj,  žalbama mnogih građana na nesnosan smrad, konzumiranje narkotika i buku koja dolazi iz parka u kojima se demonstranti okupljaju, njihovim konkretnim ciljevima (koji osim parola "rušimo kapitalizam" i slično očito nisu nikom jasni) i sl., naravno ni riječi. Mufid je iskoristio priliku i da dobro naruži svoje kolege novinare iz vascijelog svijeta koji sram ih bilo nisu dovoljno pažnje posvetili protestima jer rade u službi kapitalističkih oligarha. Pomislih, ili sam lud ja ili je Memija. Jer  posljednjih dana koji god informativni program da pratim bilo na internetu ili TV-u, bilo domaći ili strani, non-stop  gledam, slušam i čitam o protestima u New Yorku. S druge strane protesti konzervativnog pokreta Tea Party su imali daleko više posjetilaca od ovog, ali taj pokret u evropksim medijima ne postoji. Je li iko u bh. medijima uopće ikad čuo i spominjanje čajdžija?

Memiji nije zamjeriti. On je osoba koja je stasala, djelovala i potpuno saživljavala sa bivšim socijalističkim sistemom, i kao svaki poslušni i vjerni novinaru u tom sistemu je uživao maksimalne beneficije i blagodati. U kakvoj-takvoj tržišnoj utakmici nastaloj raspadom Jugoslavije Memija je izgubio svoje mjesto neprikosnovene novinarske primadone, a dodatni povod u mržnji kapitalizma mu je nedvojbeno dalo i to što su njegovo mjesto zauzeli daleko nepismeniji, neelokventniji i neobrazovaniji kvazi novinari koji su najmanje svojim znanjem i dostignućima dobili priliku da oblikuju javni medijski prostor. Problem je što se nikad nisu pojavili ni približno jednaki njemu, a kamoli bolji i kada ovo govorim najmanje mislim na ideološku pripadnost. Novim raznim novinarčićima je i pravopis maternjeg jezika nerijetko gostujući teren, pa je od takvih neko dublje političko znanje i novinarsku analitičnosti iluzorno očekivati.

Mufid je stara komunjara, ali vrlo obrazovana i stručna.

Zato kada Mufid Memija medijima koji danima bruje o okupaciji Wall Streeta zamjera nedovoljno posvećivanje pažnje protestima, to je ništa drugo nego poziv da mediji počnu sa rasplamsavanjem mržnje prema kako on to vidi surovom neoliberalizmu i "bolesnom" kapitalizmu, poziv na medijsko stvaranje atmosfere rata, želja da mediji upotrijebe svu svoju propagandnu moć radi uspostavljanja socijalističkog sistema; To je poziv u pomoć osobe koja pamti jedan sistem u kome je bila neupitni novinarski autoritet, a danas je spala na kantonalnu televiziju. To su svakojaki duhovi prošlosti koji BiH vječno vuku u ponor socijalizma onemogućavajući joj bilo kakav napredak.

Iskreno obećavam, ovo je drugi i posljednji  tekst o drugovima iz JOSD-a, ne zato što meni nije merak izvrtati ruglu i poigravati s ovim smiješnim boljševičkim adolescentskim pokretom.  Dapače, uživam u tome, ali glavni motiv Vuka Bačanovića i svog cirkusa kojeg je pokrenuo nisu ljevičarske ublehe koje propagira nego privlačenje pažnje na svoj lik i djelo, te je stoga ignoriranje najbolje oružje protiv takvih.  Također obećavam da ovaj put vrijedne i predane aktiviste iz JOSD-a neću kititi epitetima poput „ispijača kafa“, „lezihljebovića“, „dokoličara“, „besposličara sa viškom slobodnog vremena“, „ovisnicima o kapitalističkim proizvodima poput facebooka“, licemjera koji navodnu borbu za radnička prava i ravnopravnost koriste kao ispušni ventil za istresanje svojih neradničkih frustracija, a sami nemaju niti jednog radnog dana u životu, i sl. Neću čak iznijeti ni činjenice da se radi o vječitim studentima u kasnim dvadesetim godinama koji žive na grbači roditelja i kojima najveću radost u životu predstavlja kad se od istih ogrebu za 5 km i iskoriste ih u produktivne svrhe kupovanja klipače i panja trave radi upotpunjavanja sumorne kapitalističke svakodnevnice.  Naime, sve te riječi duboko pogađaju njihove krhke revolucionarne duše i nanose im veliku duševnu bol, te se iskreno izvinjavam što sam ih prošli put s njima častio. 

Dok ovo pišem samo nekoliko sati me dijeli od „velikih globalnih protesta“ protiv pohlepe i zločinačke kapitalističke mašinerije, a obraz Sarajeva u pokretanju globalne socijalističke revolucije spašavaju drugobi iz JOSD-a.  I dok moderne Che Guevara širom svijeta očekuju Godota revolucije, ja ću ovaj put biti skroman pa ću se pozabaviti samo zahtjevima domaćih Bačanovićevih revolucionara čije ispunjenje bi nas izvelo iz mraka neoliberalizma i slobodnog tržišta, a vratilo slobodarskim temeljima planske ekonomije i neograničene državne kontrole. 

U svom proglasu drugovi iz JOSD-a navode:

“Znajući da živimo u zemlji kojoj je ekonomski poredak neoliberalnog kapitalizma rezultirao upropaštenom industrijom, gubitkom suvereniteta u finansijama, poljoprivredi i energetici, sa preko pola miliona nezaposlenih i deficitom većim od 5 milijardi KM”.

Zemlja u kojoj su vodeće firme u vlasništvu države, u kojoj je privatni sektor nerazvijen i na mizernim granama, u kojoj 60% javne potrošnje otpada na administraciju, koja bilježi najmanje strane investicije u regionu i pored najbolje želje radikalnih ljevičara ni u kom slučaju ne može biti neoliberalna. Ali cool zvuči, mi smo mladi predani revolucionari, rušimo neoliberalni sistem, sprovodimo revoluciju, joj jesam zajeban daj mi tu pivu. Industrija je najvećim dijelom upropaštena zahvaljujući ratnim razaranjima, ali pošto raja iz JOSD-a vjerovatno misle da je i protekli rat podmetačina monstruma iz imperijalističkih zemalja stvar je jasna da je ovo danas samo kontinuitet takve politika. Gubitak suvereniteta u finansijama? Ja u svojim finansijama imam savršen suverenitet, nisam kreditno zadužen, znam koliko imam, kako i koliko ulažem i osim države niko mi nasilno ne oduzima pare niti me primorava da ih trošim u nešto. Za ostalih 4 miliona stanovnika u BiH ja ne mogu biti odgovaran niti razmišljati o njihovim kreditima u koje su sami upuštali, a još manje žalim ako državne birokrate koje li tuge nemaju “suverenitet” u raspolaganju tuđim novcem i njegovog trošenja kako im u tom trenutku prahne. Ali nažalost potonji imaju preveliku kontrolu nad našim novcem s kojim sve ove godine gledamo šta čini, ali za drugove iz JOSD-a je to isuviše malo.

“Svjesni da uprkos bijedi u kojoj živi većina stanovništva BiH, i sveprisutneoj želji za promjenama političke elite nastavljaju sa politikom dizanja međuetničkih tenzija, neprestanim kreiranjem atmosfere opsadnog stanja, te otrovne magle laži, šovinističkog ludila i predratne retorike;

Budući da su i bošnjački i srpski i hrvatski narod i dalje taoci i potencijalno topovsko meso svojih predatorskih nacional-šovinističkih oligarhija;

S obzirom da rukovodstva vodećih socijaldemokratskih partija u cijelosti učestvuju u svim navedenim procesima pogubnim za narode BiH;

Imajući pogotovo u vidu da političarima na vlasti ne možemo vjerovati, ali da ih zato svim oblicima masovnog demokratskog pritiska možemo natjerati da program neophodnih socijalno-ekonomskih mjera usvoje i realizuju”;

Bla, bla,bla… Mogao si to bolje Vuče.

“S tom namjerom, mi, radni ljudi Bosni i Hercegovine, upućujemo ove zahtjeve svim zakonodavstvima u zemlji i tražimo da se neodložno sprovedu u djelo”:

“Radni ljudi”- buahahahahahahahh…. A evo sad famoznih 7 zahtjeva s kojima se ide u proteste:

---------------------------------------------------------------------------------------
1. REGULACIJA RADA POSTOJEĆIH KOMERCIJALNIH BANAKA. SPROVOĐENJE REFORMI U FINANSIJSKOM SEKTORU.

“Potrebno je entitetskim agencijama za bankarstvo oduzeti sve ovlasti da utječu na ponudu novca kroz odluke o likvidnosti. Ukupna suma kredita mora biti određena isključivo stopom obavezne rezerve koju određuje Centralna banka BiH. Ovo će omogućiti postojećim komercijalnim bankama da podjele dodatnih 15 milijardi KM kredita po znatno nižim kamatama, sa sadašnjih gotovo 10% na manje od 4%. Ovo je ključni preduvjet za otpočinjanje investicionog ciklusa, koji će rezultirati otvaranjem stotina hiljada novih radnih mjesta i povećanjem plata, a samim tim i penzija. Osim toga zahtjevamo donošenje Zakona protiv lihvaranja, kojim bi se onemogućila eksploatacija najsiromašnijih građana ove zemlje od strane lihvarskih mikrokreditnih organizacija, čije kamate dosežu i preko 40%”.

1.      Napominjem je da nas bankarski sektor na celu sa Centralnom bankom jedan od faktora stabilnosti pogotvo u ovakvoj situaciji kada vec tri godine imamo krizu bankarskog sektora u svijetu, a posljednju godinu i krizu vlasti u BiH. Nijedna banka nije propala, inflacija je u dozvoljenim granicama, dakle banke su jedan od rijetkih segmenata koji u BiH posluju dobro. Vi ćete to objasniti kao nepobitan dokaz njihove pljačke ovog naroda i zločinačkog karaktera, te ih stoga treba nacionalizovati, a svaki racionalan ekonomist će vam reći da ste idioti. Ali ja nisam ekonomist.

---------------------------------------------------------------------------------------
2. OTVARANJE JAVNIH/DRŽAVNIH SEKTORSKIH BANAKA: INDUSTRIJSKIH, POLJOPRIVREDNIH, GRAĐEVINSKIH I BANAKA NAMJENJENIH KREDITIRANJU STANOVNIŠTVA.

Ove banke bi omogućile da se ukupnim kapitalom od minimalno 1 milijardu KM realizira kreditni potencijalo od minimalno 10 milijardi KM, putem kojeg će se kreditirati privreda i stanovništvo, sa kamatama do 3%. Tih 1 milijardu KM kapitala imamo trenutno u formi oročenih depozita javnih preduzeća kod stranih komercijalnih banaka. Naše sektorske banke bi uspostavile konkurenciju sadašnjim stranim komercijalnim bankama, koje sa preko 90% tržišnog udjela eksploatišu građane i privredu. Te banke bi po istoj kamatnoj stopi finansirale sve infrastrukturne projekte bez stranog zaduživanja. Ovakva reforma bi omogućila nova radna mjesta, povećanje ličnih dohodaka i omogućila rješavanje stambenog pitanja za najveći broj građana.

2.       U BiH već postoje entitetske razvojne banke koje se bave ili bi se barem trebale baviti finansiranjem svih navednih stavki. Kako te razvojne banke rade i koliko su efikasne svakodnevno se možemo uvjeriti. Zbog čega neko misli da bi otvaranjem dodatnih državnih banaka se  problem mogao riješiti i po čemu bi to nove stranačke, pardon državne banke kojima bi upravljali partijski vojnici bile efikasnije i kvalitetnije od već postojećih razvojnih banaka? Možda se pak tajna krije u ovoj rečenici: “Naše sektorske banke bi uspostavile konkurenciju sadašnjim stranim komercijalnim bankama”. Moj komentar na ovo je: hahahahahaha….

---------------------------------------------------------------------------------------
3. PROGRESIVNO OPOREZIVANJE.

Smanjivanje poreza na sirotinju i povećanje poreza za bogatije članove društva i špekulante. Ovo znači ukidanje PDV-a na sve osnovne životne namirnice i uvođenje progresivnih stopa poreza na dohodak. ”Na primjer: 0% za plate do 800 KM, ostanak stope od 10% za dio plate između 800-1.500 KM; uvođenje stope od 20% za dio plate između 1.500-3.000 KM i 50% za dio plate preko 3.000 KM, te uvođenje poreza na kapitalnu dobit od 50%”.’Postojeći krupni privrednici, koji će biti jeftino beneficirani iz sredstava sektorskih banaka, će progresivnim oporezivanjem veliki dio svoje dobiti, stečen udruženim radom svojih uposlenika, uz maksimalno povećanje radničkih plata, na kraju, vraćati društvu. Porez na dobit firmi bi se mogao regulisati na sljedeći način: porezna stopa od 0% primjenjivaće se za stečenu dobit do 100.000 KM; porez od 10% primjenjivaće se za dobit od 100.000 KM do 1.000.0000 KM; a porez od 30% za dobit iznad 1.000.000 KM.

Moram priznati meni najdraži prijedlog, smišljen po uzoru na skandinavski sistem. Ekonomske probleme ćemo riješiti tako što ćemo male firme u potpunosti osloboditi plaćanja poreza na dobit, dok ćemo s druge strane što firma bude postajala upsješnija, ostvarivala veći profit, proširivala svoju proizvodnju i usluge te zapošljavala nove radnike, nametati joj sve veće i veće porezne stope valjda dok ne bakrotira čime svakom potencijalnom privredniku stvaramo nevjerovatno jak motiv za boljim poslovanjem i jačanjem kompanije. Osnovat ću malu firmu koja će poptuno biti oslobođena od plaćanja poreza pa ću težiti ka tome stvorim znažnu i uspješnu kompaniju kako bih mogao plaćati 80% poreza. Kako li nikom prije ekonomskih genija iz JOSD-a ova ideja nije pala na pamet za rješenje problema u Bosni i Hercegovini, naprosto genijalno.
---------------------------------------------------------------------------------------
4. DRŽAVNO/ENTITETSKO SUBVENCIONIRANJE POLJOPRIVREDE.

“Zahtjevamo finansiranje poljoprovredne proizvodnje preko javnih poljoprivrednih banaka po niskim kamatama, kao i garantirani otkup svih poljoprivrednih proizvoda po unaprijed dogovorenim cijenama, koje omogućuju održiv razvoj poljoprivredne djelatnosti. Isto tako zahtjevamo finansijsku podršku za obnavljanje državnih i zadrugarskih poljoprivredno-industrijskih kombinata, žitoprerađivačke, mesne i mliječne industrije, čime bi se stvorila konkurencija uvoznim proizvodima koji preplavljuju naše tržište. Bezuslovno zahtjevamo otkup svih lihvarskih kredita koje poljoprivrednici trenutno imaju kod mikrokreditnih organizacija od strane javnih/sektorskih banaka”.

Drugim riječima zahtjevamo nasilno uzimanje novca koga su zaradili drugi ljudi da bi državne birokrate mogle odlučivati u šta taj novac treba ulagati. Sama jedna mala enigma, odakle državi/entietu novac za subvenciranje ako bismo ispunili ove principe? S obzirom da se zalažete da radnici s malim primanjima budu oslobođeni plaćanja poreza, oni sa srednjim da plaćaju minimalan, da male firme budu također oslobođene plaćanja poreza, dakle već govorimo o preko 90% ljudi u BiH, ko će davati novac za sva silna subvencioniranja i sve uposlenike u administraciji koji trebaju provoditi vaše mjere? Dakle vi želite stvoriti sistem u kome će 5% stanovništva finansirati ostalih 95%.

---------------------------------------------------------------------------------------
5. ZABRANA PRODAJE PRIRODNIH RESURSA. REVIZIJA POSTOJEĆIH I ZABRANA DALJNJIH PRIVATIZACIJA.

Insistiramo da se finansiranje svih infrastrukturnih javnih projekata vrši iz domaćih izvora preko novootvorenih javnih sektorskih banaka. Zahtjevamo reviziju privatizacije tako da svi oni koji nisu ispoštovali ugovore o privatizaciji moraju iste ili da ispoštuju do kraja, ili će privatizovana imovina biti vraćena u državno vlasništvo zbog kršenja ugovora, a na temelju posebnog i hitnog pravnog postupka. Također bezuslovno zahtjevamo obustavu svih procesa privatizacije javnih državnih kompanija.

Ovo potpuno podržavam jer javno vlasništvo je nebrojeno puta pokazalo svoju superiornost I nadmoć nad privatnim, dovoljno je samo pogledati oaze svjetskog prosperiteta od Kube preko Venecuele do Sjeverne Koreje. Nek nam dugo živi državni BH telekom kao baza za uhljebljivanje SDA kadrova i članova familije, živjela nam i državna Elektroprivrea gdje Lagumdžijin asistent za svoje dugogodišnje vjerno služenje šefu dobija nagradu direktorskog mjesta. Šta bismo mi bez državnih firmi. Ma ja mislim da to sve treba nacionalizovati.

---------------------------------------------------------------------------------------
6. SMANJENJE BIROKRATSKE SAMOVOLJE I DRŽAVNIČKIH PRIMANJA. POVEĆANJE MINIMALCA I PENZIJA.

Zahtjevamo zabranu angažmana jednog lica u više nadzornih i upravnih odbora u državnim firmama. Zahtjevamo dostupnost cjelokupne dokumentacije javnih firmi. Zahtjevamo zakonsko regulisanje političke i krivične odgovornosti za sve one koji obnašaju javne rukovodeće funkcije, kako u administraciji, tako i javnim preduzećima. U slučaju da revizorski izvještaji pokažu nesavjesno obavljanje funkcija, odgovorni će biti smjesta smjenjeni i istima se više neće dozvoliti da obnašaju bilo kakve funkcije u javnoj službi. Bezuslovno zahtjevamo smanjenje primanja u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti (parlamentima i vladama) na nivo prosječne plate u zemlji uz ukidanje svih bonusa. Tražimo povećanje minimalnih penzija na 50% prosječne plate. Zahtjevamo povećanje minimalne plate. Zahtjevamo pomijeranje starosne penzije u čitavoj zemlji na 60 godina starosti sa 15 godina staža, odnosno 35 godina staža sa najmanje 50 godina starosti.

Zahtjevamo smanjenje biroktatske samovolje tako što ćemo birokratama i partijskim pijunima dati neograničenu moć u ruke i mogućnost da se brinu za našu slobodu i ravnopravnost. Tako otprilike izgleda ovaj zaključak JOSD-a. Također zahtjevamo da nikad u životu ne moramo raditi I da možemo odmah u penziju otići, kako bismo mi JOSD-ovci sa novčanika roditelja automatski mogli preseliti na novčanike svih ostalih građana i uživati u blagodatima alkohola, trave i mrskog kapitalističkog facebooka i HBO-a. Dobro, priznajem karikiram, ovo što sam opisao bi oni samo voljeli, ali nisu baš smjeli tako napisati, nego kroz neke eufemizme se izražavaju “15 godina radnog staža”, “veća minimalna plaća”, “penzija od 50% prosječne plaće”. Jedno malo pitanje, kad se već zalažu za povećanje svih ovih budžetskih izdvajanja, povećanje administracije, a smanjenje poreza radnicima, nije mi jasno- OTKUD TI LOVA FRAJERU?
---------------------------------------------------------------------------------------
7. OSLOBAĐANJE SINDIKALNOG DJELOVANJA I RADNIČKE AUTONOMIJE.

Tražimo uvođenje člana zakona kojim se zabranjuje uključivanje klauzule o odricanju prava na štrajk u kolektivnim ugovorima. Tražimo zakonsko priznavanje punovažnosti štrajkova koje pokrene prosta većina zaposlenih, sa ili bez sindikata, i priznavanje ad hoc štrajkačkih komiteta izabranih od najmanje polovine radnika, sa ili bez sindikata, nevezano za takozvane >postupke mirenja<. Tražimo uklanjanje klauzule o >minimumu procesa rada< osim u slučaju bezbjednosti i zdravlja stanovništva, obaveze obavještavanja trećih lica o štrajku kao i mogućnost tužbe od strane poslodavca za gubitke nanesene štrajkom. Zahtjevamo priznavanje sindikata statutarno uređenih bez stalnih i plaćenih funkcionera, čime bi se omogućila veća radnička samoorganizovanost i autonomija od birokratizovanih predstavništava, kroz nehijerarhijske sindikate”.

Ovo je samo dosadno.

Kako vidimo većina zahtjeva su ekonomske prirode. Ja na sreću nisam ekonomist i priznajem da je moje znanje iz ekonomije krajnje skromno i površno, ali mislim da sam prilično konkretno i jednostavno obesmislio ova JOSD-ova zalaganja. Onaj ko je sastavljao ovaj priglupi pamflet, a ne sumnjam da je to bio Vuk, na stranu što pokazuje elementarno neznanje o funkcioniranju ekonomije i protoka novca, ali postaje već malo degutantno ovakvo ignorantsko i nesvjesno kršenje zakona logike, fizike i zdravog razuma. Nesvjesnih svoje gluposti i ideološke zatupljenosti iskreno mi je žao malobrojnih ljudi koji će danas učestvovati u ovom cirkusu i sanjati o bajkovitom društvu koje u njihovim glavicama izgleda sjajno, ali u ovom kosmosu nije moguće. I čemu protesti pred BBI koji je simbol stranih investicija u BiH kad oni imaju vrlo konkretna potraživanja prema vladi. Možda zato što su nam mnogi drugovi iz JOSD-a ujedno i članovi SDP-a koji je vladajući, barem na kantonalnom i federalnom nivou, pa ne bi željeli da se zamjere svojim šefovima.

Sarajevsko novinsko piskaralo i radijsko laprdalo Vuk Bačanović ni najmanje ne posustaje u aktivnostima sa svojim letećim boljševičkim cirkusom zvanim JOSD (Jedinstvena organizacija za socijalizam i demokratiju). Iako oskudna organizacija sa malobrojnim članstvom, mora im se skinuti kapa u jednoj stvari, glasni su: od bombardovanja foruma, blogova ili facebooka sa promoviranjem svojih aktivnosti i propagandnim floskulama, obljepljivanja grada raznoraznim komunističkim parolama, do učestalih protesta na kojima se najčešće pojavljuje jednocifren broj ljudi, JOSD-ovci su zbilja predani svojoj namjeri da u BiH sprovedu socijalističku revoluciju i uskrsnu ekonomski mrtav sistem.

Iskreno rečeno, na trenutke me i tuga uhvati kada gledam te energične i predane ljude. Mladi ljudi bez posla, sa viškom slobodnog vremena, bez cilja u životu (izuzev ako uzaludno čekanje na nekakvu revoluciju smatraju ciljem) svoje najbolje godine provode fanatizirani vjerom u davno propale besmislene ideje, cirkusirajući gradom sa priglupim parolama i slikama notornih zločinaca poput Che Guevara i mrzeći sve oko sebe, puni jala i zavisti. Zamislite samo kada bi ti mladi ljudi svoje dragocjene vrijeme koje uzaludno bacaju samo jednim dijelom uložili u rad i produktivne aktivnosti . Siguran sam da bi im mladalički komunistički zanos ispario s pojavom osjećaja imanja prve veće količine novca u svom džepu. No, kada u životu nemaš posao, konkretni cilj kome težeš (molim vas mokri snovi o socijalističkoj revoluciji nisu cilj, nego dječije pozdarije) ni pretjerani smisao, jedina moguća posljedica je pojava depresije, osjećaja potištenosti, niže vrijednosti, pa krivce za svoje stanje nalazite svuda oko sebe- od roditelja koji vam dok ste bili dijete nisu kupili igračku koju ste željeli, preko svoje okoline  "neprosvijetljene" stvarnom istinom o prirodi kapitalizma koju ste vi je li spoznali, pa do pokvarenih buržujskih zločinaca i ugnjetavača radničke klase koji vam ne dozvoljavaju priliku da se pokažete, iako u životu nemate ni dana radnog staža- 

Juče mi prijatelji javiše da je JOSD-ovski cirkus 15. oktobra pred BBI organizuju proteste protiv "trulog" vladajućeg kapitalističkog sistema, koji bi ni manje ni više trebao biti dio velikih globalnih protesta sa epicentrom pred Wall Streetom. Iako te adolscentske besposlenjakoviće zaobilazim u širokom luku, nakon što su propisno izvrijeđali mog druga, odlučio sam im se obratiti prikladnim komentarom na njihovoj facebook grupi.

"Leteći cirkus Vuka Bačanovića pod krinkom navodne zaštite radničkih prava se nastavlja. Zanimljivo da borbu za ta prava vrlo rijetko predvode sami radnici, nego se uglavnom kao kolovođe nađu nekakvi dokoličari, kvazi visoki intelektualci koji svoj životni vijek provode u nekom svom imaginarnom svijetu daleko od stvarne patnje i problema o kojima saznaju iz opskurnih propagandnih pamfleta ili pak djela raznoraznih ljevičarskih filozofa s čijom literaturom se fiksaju.


Tako se i kao predvnodnik ove smiješne blesave radikalno boljševičke organizacije JOSD našao Vuk Bačanović, osoba koja o radničkim problemima ima kredibiliteta da priča koliko doživotni primalac socijalne pomoći. Priznajem, pretjerujem, ne radi se baš o tolikoj neradničkoj mrcini kad je Vuk vječiti student u pitanju, ipak mu je dobar dio životnog vijeka prošao u piskaranju za bh. Dane i razne propagandne portale, a čak su mu i mogućnost uzurpacije javnog radijskog prostora dale mnoge opskurne radio stanice. Dakle riječ je o osobi kojoj su težak radnički život i obaspravljenost potpuno strani pojmovi jer takvim životom nije nikad ni živio, a svjedoči li tome išta bolje od njegovih glomaznih tjelesnih dimenzija i masnih naslaga koje dokazuju da mu obilni obroci ne nedostaju u životu, što je miljama daleko od radničkog gladovanja o kome stalno trubi. Ili je pak, ako ćemo se držati Freuda riječ o tome da nam Vuk i nije baš imao prevelike sreće za ženama, pa je u ulozi boljševickog mesije i kvazi borca za obespravljene vidio dobar put da dođe do ženskog polnog organa.



Sigurno će mi mnogi zamjeriti i reći da sam nepristojan što sam raspravu sveo na lični nivo i potpuno će biti u pravu. Nažalost, prinuđen sam na to, jer nukleus ovog cirkusa zvanog JOSD i zabrinjavajućeg zalaganja za povratak najrigidnijeg društvenog sistema koji je postojao, leži upravo u karakteru i ličnosti njegovih malobrojnih članova. Vuk je Admiru spočitao da on ne zna ko su članovi JOSD-a, čime se ti ljudi bave i kako žive, ali ja koji ih nekolicinu poznajem mogu samo potvrditi njegove riječi da se radi o hrpi vječitih studenata, nehljebovića, ispijača kafa, osoba koje žive na grbači roditelja i sve zajedno nemaju 10 dana radnog staža a niti pomišljaju na traženja posla, jer zaboga neće oni svoju dušu prodavati kapitalističkim zločincima. I totalni je apsurd da ljudi operisani od bilo kakvog teškog rada i zarađivanja vlastitog hljeba sebi uzimaju za pravo da uopće pričaju o teškom radničkom životu, obespravljenosti i sličnim pizdarijama. Ali eto, mrski kapitalistički proizvod facebook dopušta i takvim marginalcima da se čuje njihov glas i da i na njih neko obrati pažnju. Kakva samo ljepota kapitalizma i njegovih obilnih proizvoda, protiv čije upotrebe zakleti boljševici nemaju apsolutno ništa, dapače, posebno onih koje mogu koristiti guzovače.



Kada već predviđanjem budućnosti opterećeni komunisti životni vijek provode u čekanju na revoluciju koja neće doći, da se i ja malo poigram. Rezultat ovih opskurnih protesta raznih besposlenih džabahljebaroša pred Wall Streetom raznih neće biti nikakva globalna revolucija, jer protesti će utihnuti zajedno se početkom nove sezone nz HBO-u. Vjerovatniji je scenario da će sljedeće godine na vlast u SAD-u doći neki Republikanac i da će se zemlja ponovo vratiti svojim slobodarskim principima otvorenog tržišta i smanjenje države regulative, onoga što je socijalistička nedaća u vidu Obame pokušala uništiti.

A za članove i simpatizere JOSD-a jedna onako američka poruka: GET A JOB!

Ne sumnjam da će u skladu s najboljom tradicijom beskompromisnog obračuna sa svim neistomišljenicima i zabrane slobode govora zločinačkih idola članovima JOSD-a ovaj moj komentar biti obrisan, ali čitat pročitat ćete vi ovo ;)".

Naravno, u skladu s najboljom boljševičkom tradicijom drug Bačanović je ovaj, kao i komentare svih njegovih neistomišljenika ekspresno obrisao, a onda sa svojim crvenim vojnicima nastavio pljuvanje po mrskim neprijateljima koji su se drznuli javiti na njihovu grupu i iznijeti svoje mišljene. Danas cenzura i brisanje komentare, sutra pred streljačkim vodom! Već viđena praksa od Rusije, preko Kambodže do Jugoslavije.

Cikličnost mitova

Široko je raspostranjeno i prihvaćeno stajalište o mitu i ritualu kao izvorima književnosti i umjetnosti. Poznato je da se antička književna tradicija ogromnim dijelom oslanjala na mitove iz svoje kulture. Homer u Ilijadi detaljno opisuje rat između Grka i Trojanaca. Glavni junak Ilijade je Ahilej, lik koji će postati arhetipom "snagatora" u književnosti i umjetnosti, čovjek koji sve rješava fizičkom superiornošću. "Ahilova peta" utkaće se u kolektivne svijesti mnogih kultura kao metafora za čovjekovu "slabu tačku". Dobar primjer bi bio serijal filmova o Džon Rambu - uvođenje super junaka koji prvenstveno mišićima pobjeđuje neprijatelje. U drugom velikom djelu slijepi pjesnik prikazuje Odiseja. Oružje kojim Odisej savladava svoje prepreke biva zamijenjeno - na mjesto tjelesne moći dolazi moć uma. Odisej je u stalnom lutanju, njegova putovanja i njegova dovitljivost kojom izbjegava nevolje predstavljaju obrazac po kojem nastaje na desetine novih "kulturnih junaka". Roman Robinzon Kruso ili lik miša iz legendarnih crtanih filmova o Tomu i Džeriju samo su neki od brojih primjera.



Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna

Ilijada počinje prepirkom između Agamemnona i Ahileja. Ahilej biva uvrijeđen i odlučuje da se povuče iz rata koji njegova vojska vodi protiv Trojanaca. On osjeća da mu je učinjena nepravda i svoju srdžbu iskazuje tako što grečke vojnike prepušta na "milost i nemilost" neprijateljima. Ahilej je najsnažniji, najvještiji i najbolji grčki borac - bez njega oni nemaju izgleda u tom ratu. Zašto Ahilej postupa tako ? Grčki junak ne razmišlja o kolektivu. Za njega je sasvim nevažno to što cijela zajednica trpi posljedice njegove odluke. Prostor velike individualne slobode koji je bio jedan od glavnih postulata grčkog društva, omogućava junaku i prostor za afirmaciju svog junaštva, podstaknutu isključivo ličnim, subjektivnim motivima. Na samom početku filma, Rambo ulazi u sukob sa šerifom grada u koji je stigao. Grubo dočekan, on uviđa kakav je stav američkog društva prema bivšim vojnicima iz Vijetnama i osjeća nezadovoljstvo, nepravdu. Šerif ga odvodi u policijsku stanicu na ispitvanje koje ubrzo prerasta u maltretiranje i Rambo izrevoltiran nadjačava nekoliko službenika i bježi u šumu izvan grada. On je i dalje najsnažniji, najveštiji i najbolji američki vojnik, mnogo superioriniji od skoro svakog policajca i vojnika. Cijela jedinica kreće u šumu da ga uhvati i privede, ali Rambo je neuhvatljiv i nezaustavljiv. U želji da udovolji unutrašnjim nemirima on kreće u "lov" na gradskog šerifa i na tom putu ubija, demolira nekoliko objekata i jasno - zarad ličnog nezadovoljstva nanosi štetu kolektivu. Kada sazna da mu je ubijen najbolji prijatelj, Ahilej ipak odluči da se vrati u rat. Ponovo ponukan krajnje ličnim razlozima on kreće u osvetu. Tom odlukom on pomaže i svojoj vojsci, ali to je samo posljedica Ahilejevog primarnog cilja.
U trećem nastavku Rambo je pozvan od američke vlade da sa još nekoliko komandosa pođe u misiju pomaganja afganistanskim civilima koji su izloženi napadima ruskih jedinica. On bez razmišljanja odbija. Ostaje pri svojoj odluci sve do trenutka kada dozna da se njegov najbolji ( i jedini ) prijatelj i bivši zapovjednik nalazi u ruskom zarobljenišvu. Tada odlazi u Afganistan, spašava svog prijatelja ali i pomaže civlima da se oslobode ruskog terora. S druge strane, u određenim situacijama Rambo se ponaša potpuno suprotno od Ahileja. Njegovi postupci bivaju određeni kolektivnim ciljem. Prostor individualne slobode naglo se sužava i Rambo svu svoju vještinu podređuje zajedničkom dobru. Ovdje već dolazimo do osobina Vergilijevog Eneje. Rim se razvija kao civilizacija, za razliku od Grčke koja svu pažnju usmjerava ka razvoju svoje kulture. Da bi se razvila jaka civilizacija neophodno je ograničiti prostor individualne slobode u cilju napredovanja društva. Ahilejevo shvatanje Ja/Kosmos mijenja se u Enejin stav Ja/kolektiv. Za to vrijeme naš Rambo dobiva novi zadatak. Posjetiti logor sa američkim vojnicima u Vijetnamu za koji se ( rat je gotov prije nekoliko godina) vjeruje da je prazan. Sve što treba da uradi jeste da slika logor sa nekoliko lokacija i tako "smiri" i uvjeri američku javnost da je Vijetnam definitivno prošlost. Rambo odlazi u logor i kada vidi desetine izgladnjelih i izmrcvarenih vojnika koje Vijetnamci i dalje muče, uspijeva spasiti nekoliko njih i helikopterom ih dovesti u Ameriku. Po povratku odbija najveće vojno odlikovanje Medalju časti - pokazujući kako afirmacija ličnog junaštva više nije cilj. Do kraja serijala Rambo će još jednom izabrati zajedničko dobro nad pojedinačnim i tako ipak utemeljiti svoj karakter kao dominatno enejski. Kao i svaki antički heroj i on je kroz sve nastavke filma potpuno sam. Čak i kada je u mogućnosti da stupi u neko poznanstvo on to odbija. Pored ahilejske vanjštine (nevjerovatna fizička snaga) i enejske unutrašnjosti (požrtvovanost, nesebićnost), za Rambov lik vežem i nešto što je jedno od obilježja Odiseje; od samog početka Rambo je u pokretu, putuje od zemlje do zemlje. Na kraju, baš kao i Odisej, vraća se u kraj koji je tako davno napustio.



Odisej : Um caruje, snaga klade valja

Odisej je svijetu predstavio ljudski um kao najmoćnije oružije koje čovjek posjeduje. Odisejevim "otkrićem" sredstvo za ostvarivanje određenog cilja postaje razmišljanje, mudrost a ne tijelo. Odisej savladava prepreke koje niko prije njega nije. Odolijeva pjesmi prelijepih sirena, preživljava brodolome, uspijeva pobjeći od kiklopa Polifema. Iako snažan i okretan borac Odisej je znao da se sa Polifemom ne moze fizički obračunati. Zato mu je dao vino kako bi ga mogao oslijepiti kopljem. Prije toga, kad ga je Polifem pitao kako se zove, Odisej mu je rekao da se zove Niko. Tako je Polifem dozivao ostale kliklope u pomoc, ali kad su ga pitali ko mu je naudio on je odgovarao Niko. Kiklopi su pomislili da je Polifem poludio pa su mu rekli da se moli Posejdonu. Od bezbroj primjera iz skorije prošlosti u kojima se jasno očituje moć Odisejevog "oružja" meni su ova dva posebno upečatljiva i snažna : Maradonina Božija ruka i Alijev ples na konopcima. Možda zato što je riječ o sportu, a tu tjelesna snaga ipak ima veću ulogu od psihičke. Argentina je u četvrtfinalu igrala protiv Engleske. Svjetsko prvenstvo u Meksiku 1986. godine. Utakmica je imala dodatni značaj i zbog "zategnutih" međunarodnih odnosa između te dvije zemlje. Argentinski tim je bio u napadu i jedan vezni igrač je poslao loptu prema protivničkom kaznenom prostoru. Na svom putu loptu je nespretno zahvatio engleski branić pa je promijenila pravac i dobila veći luk. Vidjevši to golman Šilton je krenuo prema lopti kako bi je uhvatio. Sa druge strane trčao je Diego. Znao je da je engleski golman viši za ravno dvadeset centimetara i da u skoku nema nikakve šanse. Na tribinama je bilo preko trideset hiljada argentinskih navijača. Lopta je padala u kazneni prostor a Šilton je skočio da je uhvati u naručje. Maradona je također bio u skoku i shvatio je da loptu ne može dohvatiti glavom. Do lopte je stigao prije engleskog golmana, vješto odglumio udarac glavom i loptu rukom poslao u mrežu. Jedan dio engleskog tima se čudio kako je omaleni Diego uspio nadskočiti njihovog golmana, drugio dio je protestvovao kod sudije. Maradona je počeo sa slavljem govoreći svojim igračima da mu se pridruže inače sudija neæe priznati pogodak. Tunižanin je pokazao na centar terena a na semaforu je pisalo: Argentina 1 - Engleska 0.

Drugi primjer bi bio boks meč između Muhamed Alija i Džordža Formana. Neću se osvrtati na karijere ovih sportista, ali je bitno pomenuti da je Ali zbog nesuglasica sa vlastima bio tri godine van ringa. Imao je trideset i dvije godine i ulogu izrazitog autsajdera. Forman je imao dvadeset i pet godina, skor od trideset sedam nokauta i velikog Džoa Frejzera na podu. Malo ko je vjerovao da će Ali izdržati duže od pet rundi. Što se odnosa stilova tiče, jedan novinar je to nazvao tučom pećinskog čovjeka i musketira. Forman je protivnike naprosto izbacivao iz ringa svojim strahovito snažnim udarcima. Ali je svoju karijeru gradio na tehnici, brzini i svom tako prepoznatljivom plesu. Ipak, znao je da ga u trideset drugoj noge ne služe kao prije desetetak godina. Forman je bio Polifem, Ali Odisej. Ali nam je u toj borbi pokazao nešto što će se decenijama kasnije prepričavati. Od početka je odabrao jako čudnu taktiku. Naslonjen na konopce čekao je da Forman uputi što više udaraca. Vješto je eskivirao krošee i direkte, a kada bi Forman pokušao sa udarcima u tijelo Ali bi ga obično hvatao u klinč. Naravno, dosta toga je završilo na Alijevom licu ili stomaku, ali Forman je iz runde u rundu postajao sve tromiji, a njegovi udarci su slabili. Igra "mačke i miša" trajala je sve do osme runde. Tu je Forman, što od umora, što od Alijevih povremenih kombinacija, djelovao prilično bezopasno. I dalje je nasrtao na Alija želeći da ga obori, ali ti udarci više nisu imali snagu i prodornost kao u prvih nekoliko rundi. Osma runda se bližila kraju a Forman je i dalje bio naslonjen na Alija, a ovaj na konopce. Tada, tridesetak sekundi prije kraja, Ali sa nekoliko savršeno preciznih udaraca u glavu šalje Formana na pod. Dok je kiklop padao Ali se elegantno izmakao u stranu propustivši priliku da plasira još jedan kroše. Valjda kako ne bi pokvario estetiku tijela u padu.

I upravo ova rečenica kao da se savršeno uklapa u bosanskohercegovačku političku realnost kreiranu od prvih demokratskih izbora 1991. pa naovamo. Država razorena ratom, kojim joj je namutnuto unikatno državno (ne)uređenje u svijetu sa dva entiteta, 10 kantona, jednim distrikton i ukupno 14 vlada na 3,5 miliona stanovnika, podijeljena kroz sve ove godine imala je rukovodstva i političare koji kao da su radili sve na tome da se odveć katastrofalna startna pozicija u kojoj se nalazili ova zemlja nikad ne promijeni na bolje. Tri etnička politička fronta, zapaljiva nacionalistička retorika, teški kriminal, nepotizam, korupcija,  neograničena partijska moć i podijeljeno društvo, glavne su tekovine post-dejtonske društveno političke zbilje. Dok su pred ovom surovom realnošču mnogi perspektivni i talentovani ljudi dizali ruke i odlazili iz ove zemlje, oni malo optimističniji su vjerovali da bi građanska, zašto ne reći i ljevičarska opozicija predvođena SDP-om mogla biti ta koja će ovu zemlju napokon izvesti na pravi kolosijek i putem nekog normalnijeg i prosperitetnijeg društva. Prvu priliku su dobili 2000. godine kada su u tadašnjoj tzv. Alijansi za promjene imali apsolutno dominantnu ulogu, ali nije da su se baš proslavili. Slučaj „Alžirska grupa“, verbalno izjednačavanje boraca armije BiH s onim koji su izvršili agresiju na ovu zemlju, neki su od aferima SDP-a kojih se sjećamo iz ovog perioda,  a ni neki značajniji ekonomski napredak nije bio primjetan. Ruku na srce, „Alžirci“ su se morali izručiti pod pritiskom SAD-a, i daleko jače države su popuštale pred zahtjevima vodeće sile svijeta, nesretna izjava pred borcima je nastala u afektu, a pobornici će reći i da su 2 godine koliko su bili na vlasti isuviše kratak period kako bi se nešto značajnije postiglo. Da ne bismo bili cjepidlake ovaj izlet u vlast 2000. godine bili smo skloni posmatrati kao da se nije ni desio, zaboravili smo na njega. S uma smo smetnuli i činjenicu da na lokalnom nivou SDP ima vlast u mnogim gradovima i općinama gdje nije postizao neke hvale vrijedne rezultate. 

Nakon dodatnog produbljivanja međuetničkog jaza, jačanja RS-a na čelu s Rašinim zombijem Dodikom i preživljavanja Silajdžićeve elimentarne nepogode pod sloganom „100% BiH“, 3. oktobar 2010. godine bio je predviđen kao datum kada će ponovo uskrsnuti Valter.  One davne dvije godine smo, kako smo već rekli, posve zaboravili. Uz prilično uvjerljivu pobjedu Željka Tomšića za općebosanskog člana predsjedništva   i, kako je to Zlatko Lagumdžija slikovito opisao „najveću pobjedu SDP-a od 1945.“, Valter je u depresivnu bh. političku realnost ušao na velika vrata. U predizbornoj kampanji obećavao nam da će stvoriti državu za čovjeka te da će dosadašnjim vlastodršcima j….. mater, ali uslijedio ja hladan tuš, te smo doslovno počeli dobivati državu za jendog čovjeka i još poneke članove porodice.

Koaliciju na federalnom nivou s nekada ljutim ideološkim protivnicima smo im nekako i progutali jer je za formiranje vlasti bilo nužno izabrati manje zlo kao partnera; Iako skoro godinu dana nakon izbora još uvijek nemamo novu državnu vlast u borbi protiv Dodikove i Čovićeve separatističke politike i pristajanja na etnički princip podjele vlasti će imati našu punu podršku, ali….. Krajnje drsku korupciju i nepotizam, postavljanje oca, brata, muža i ostalih članova uže i šire familije na rukovodeće pozicije u javnim firmama, katastrofalnu sigurnosnu situaciju u glavnom gradu ove države (treba li napominjati da su se nekada zbog ove stvari tražile ostavke premijera i gradonačelnice, te se razbijali prozori), poskupljenje struje i najavljenja dodatna poskupljenja, postavljanje krajnje sumnjivih i nepodobnih kadrova na odgovorne funkcije u ovoj zemlji i još mnogo toga su stvari preko kojih građani sasvim sigurno ubuduće neće prelaziti.  Krajnje je apsurdno da SDP koji je svoju poziciju iz manje ugodne opozicije godinama gradio na oštroj kritici politike vladajućih stranaka i nepotizmu koji je bio jedan od njihovih zaštitnih znakova, dolaskom na vlast ne da nije promijenio dosadašnju praksu nagrađivanja vlastodržilačkim plijenom  članova porodice, prijatelja, podobnih i poslušnih kadrova, nego se u sprovođenju iste ponaša čak daleko bahatije i bezobzirnije od svojih prethodnika. Time SDP direktno pljuje u lice svim svojim glasačima koji su im dali povjerenje jer su željeli PROMJENE a i prilično hladno i brutalno gazi sve svoje principe za koje su se grčevito borili dok je tek trebalo osvojiti vlast. Kao da zaboravljaju da četiri godine jako brzo prođu.  Toliko puta izgovorena i pomalo izlizana fraza „svi su oni isti“, kao da nikad više ne dobija na težini kao za ovih nešto manje od godinu dana SDP-ove vladavine.

Građani su se konačno u potpunosti mogli uvjeriti da je borba za vlast ništa drugo nego borb radi nje same , a da su sve ostale priče o političkim programima, principima i željama za ovo društvo tako neophodnim sistemskim promjenama, nažalost samo puke priče. Gorka je istina da ovaj zamršeni političko-administrativni sistem savršeno odgovara našim političkim partijama jer im omogućava apsolutnu partiokratsku državu u kojoj je vlast prvenstveno jedan jako poželjan biznis za vođenje stranačkih poslova. Na tom planu zasigurno mnogo toga neće promijeniti ni SDP koji svakog dana kao da se iz petnih žila trudi da nam dokaže da je „samo još jedan od njih“. 

Ma koliko to pesimistično zvučalo, bojim se da se suštinske promjene i ozbiljnije shvatanje vlasti i vođenja države može desiti jedino nakon što voda dođe do ušiju, tj. nakon što država ili entiteti finansinski krahiraju, jer tada će restruktuiranje društva i drugačije shvatanje države postati nužost nametnuta silom prilika. Do konačnog pada ili uspona, ostaje nam da i dalje procjenjujemo šta je manje zlo vrijedno biranja i koja partija ima manje korumpirane i više sposobne kadrove u moru  korumpiranih nesposobnjakovića.  A 3. oktobar će će ostati upamćen kao dan kad se među nama pojavio lažni Valter.

Među narodom vrlo vjerovatno nema omraženije profesije od političara ni manjeg povjerenja kao u državne institucije i njihovu sposobnost da efikasno rješavaju probleme. Zapravo država se, barem podsvjesno, posmatra kao nepoželjno represivno tijelo čemu svakodnevno svjedočimo- kojem vozaču u Bosni se nije barem jednom desilo da mu vozač auta iz susjedne trake rukom da znak da je u blizini radar (možda bi razumnija reakcija bila ponadati se da će policija zaustaviti i kazniti nekoga ko jurca preko dozvoljene brzine i time potencijalno dovodi druge osobe u opasnost), u kafićima i restoranima će vam se često desiti da vam ne donesu račun (što potpuno razumijem s obzirom na krajnje visoke poreze), nerijetko se s prezirom gleda na ljude koji (ne)rade u državnim institucijama za mnogo veće plate i po mnogo povoljnim uslovima od radnika koji rade u privatnom sektoru, itd...  S druge strane, rijetko ko je na lošem glasu kao političari u kojima građani vide glavne krivce za stanje u kome žive: od toga da samo jedna od najsiromašnijih zemalja u Evropi, da je nezaposlenost blizu 50%, da općenito društvom vlada katastrofalna socijalna klima, beznađe, da su korupcija i nepotizam prisutni na svakom koraku i sl.. S promjenama raznih vlasti stvari se ne mijenjaju mnogo nabolje, dapače, situacija ostaje uglavnom ista, odmaci su kako vrijeme prolazi postali čak češći nego pomaci, a sa svakom promjenom vladajuće strukture (možemo uzeti bilo koji nivo vlasti kao primjer) ljudi doživljavaju nova razočarenja u one kojima su povjerili glas. Sve ovo bi nas navelo na zaključak da su građani izgubili povjerenje u državu i njenu sposobnost da nešto rješava, ali ne lezi vraže. Gdje prestaje logika, počinje BiH, zemlja apsurda.

Pored svih navedenih negativnih konotacija koje država i njeni aparati bude kod pojedinaca, ipak ostaje nepresušna trajna svijest o državi kao instituciji dužnoj da rješava sve naše probleme. Od ekonomije, preko kulture, medija do turbo folka, pornografije, odnosa između supružnika svi očekuju da država "nešto uradi po tom pitanju" i spremni smo joj dati apsolutne ovlasti za rješavanje naših problema. Postavlja se logično pitanje na koje se odgovor čini skoro nemoguć- kako je moguće da građani omraženim istitucijama i njenom birokratskom aparatu žele povjeriti velikee ovlasti u upravljanju njihovim životima iako se ovi uporno dokazuju potpuno nesposobnim u tome? U suštini odgovor je vrlo jednostavan, gotovo 50 godina socijalističkog sistema je učinilo svoje i doživljaj države ne da se nije promijenio nego je ostao duboko ukorijenjen u svijesti građana i s promjenom društvenom sistema umjesto da se mijenja, samo se nastavio  dodatno podsticati. Univerziteti i mediji su ostali leglo ljevičara i takva dominanta mentalna svijest je zapravo ono čemu oni i teže, dok tzv. desnica osim nacionalizma nikakav smislen društveno-ekonomski koncept građanima nije bila u stanju ponuditi. Tako prosječan Bosanac državu vidi kao dadilju, roditelje umjesto roditelja, entitet zadužen da se brine o njemu i omogući sve najbolje uslove za život, dok će oni ma koliko bili neposlušna djeca ili skrivali pojedine stvari od mame i tate (tipa stvarnu zaradu) uvijek moći računati na njihovu ljubav i pažnju iz čistog razloga što su im djeca. Kada pak roditelj-država svom djetetu ne ispunjava neki od mnogobrojnih zahtjeva tada dijete počinje da kmeči, histeriše, dobija napade bjesnila.

Studenti primjerice vjeruju da je sva njihova zadaća da završe fakultet i da im je država dužna osigurati posao po završetku, a jadnicima u 20 i kusur godina niko da pojasni kako nije država ta koja daje posao, nego privatni poduzetnici, a sve što država na tom polju može uraditi jeste da omoći poduzetnim i sposobnim ljudima bolju poslovnu klimu i uslove za biznis. Radnici GRAS-a,  sarajevskog gradskog prevoznika, svako malo organizuju proteste zahtijevajući da im kanton osigurava prosječne plate u iznosu od 1 200 km  (što je gotovo na prosjeku ljekara), topli obrok od 12 km dnevno, regrese, da im kupuje nova vozila jer su oni Bože moj njihovo vlasništvo. S druge strane ništa sporno ne vide u tome što im u firmi radi 2 000 radnika (!), što su plate koje primaju daleko iznad prosjeka i u neskladu sa zakonima tržišta, što i pored apsolutnog monopola na tržištu proizvode milionske gubitke pa nisu u stanju sami sebi finansirati prevelike plate prekobrojnih radnika, kupovati nova vozila i slične stvari koje bi se podrazumijevale za svaku firmu koja nastoji postojati. U očuvanju rastrošnosti i privilegija posežu za džepovima građana kroz budžet koji im je sve ove godine bio nepresušan izvor. Kada vlada odbije da im da tuđi novac, oni godinama koriste dobro oprobanu taktiku- jednostavno obustave javni prevoz i zablokiraju kompletan grad sve dok im se ne ispune zahtjevi! Samo ću reći da je Margaret Thatcher probleme s takvom ruljom rješavala na vrlo efikasan način. Ali o toj bagri sitnog zuba ću više reći sljedećem tekstu. Ili šta tek reći o onim silnim institucijama kulturnim, sportskim, altruističkim, udruženjima pčelara, radioamatera i inih koji se vrišteći u javnosti otimaju za sredstva poreskih obveznika i uvijek optužujući državu da ne brine o ovom ili onom, kako eto ona pušta da nešto tako značajno kao što su oni propada, kako je treba biti stid što njima Bogom danima ne da tuđi novac, a oni jadni nesposobni da ga sami zaradi, itd...

Socijalizmu kao takvom savršeno je odgovaralo da umjesto svjesnih, sposobnih i samostalnih građana ima poslušnu i od države zavisnu nedonošćad koju će potpuno držati pod kontrolom i davati joj na kapaljku, a represivni vojni i policijski aparat su osiguravali da zahtjevi dječice ne pređu određenu granicu.  Raspadom tog sistema zaglupljivanja ljudi, njegovim potomcima nije ni na pamet padalo da se odreknu svoje godinama brižno uzgajane gluposti, s tim što su sa promjenom sistemu dobili mogućnost većeg apetita za nju. Tako da u konačnici imamo šizofrenu situaciju da bi građani željeli socijalnu državu ali samo u onim segmentima koji njima odgovaraju tipa raznih državnih subvencija i spašavanja svih mogućih katastrofa i propusta koje pojedinac mimo države napravi, ali kada su u pitanju lična sloboda, porezne stope, birokratske procedure, e onda bismo svi željeli što manje države. Ili drugim riječima (bit ću vulgaran ali moram iskoristiti ovu umotvorinu tog istog naroda), narod bi se jebao, ali da mu ne uđe. Građani BiH jednog dana će silom prilika morati postati svjesni da socijalna država koja rješava sve naše probleme automatski za sobom nosi i veliku administraciju, za čije su finansiranje potrebni veliki porezi (dakle manje novca u vašim džepovima dragi moji građani), velika administracija za sobom gotovo nužno nosi i kriminal i korupciju, a sve se to na koncu odražava i na ličnu slobodu jer svako povećanje državnih ovlasti nužno ide na štetu pojedinca. A državni novac, za koga se svi tako požrtvovano grebu, od studenata koje traže stipendije do raznoraznih nesposobnih beskorisnih udurženja je novac koji je prethodno nekom iz džepa oduzet da bi vama mogao biti dodijeljen.

Često možemo čuti da se kao uslov za napredak i stabilnost ovog društva novodi neophodnost uspostave socijalne države po uzoru na evropske zemlje koja će brinuti o svojim građanima i omogućiti im da razvijaju. Nažalost, tim velikim ekspertima, vizionarima i dušebrižnicima još niko nije objasnio da se zapadna civilizacija nije razvila zahvaljujući tome što su kroz historiju imali super sposobne, pametne i odgovorne državnike koji su im stvorili ekonomski prosperitetna i uređena društva, nego zbog izuzetnih pojedinaca iz različitih oblasti. Nikola Tesla nije otkrio naizmjeničnu struju jer mu je neko iz vlade rekao da to treba uraditi niti jer mu je ta vlada obezbijedila uslove da za to, otkrio je jer je bio izuzetno vrijedan i genijalan pojedinac predan svoj cilju, kao što ni Ajnštajnoj do otkrića teorije relativiteta nije došao zahvaljujući nekoj državnoj biroktratiji, a ni Henriju Fordu u revoluciji koju je uveo u proizvodnji auta nije trebao državni poticaj.

Dakle, kao što je to historija nebrojeno puta dokazala dan kada će  u BiH doći sposobna, odgovorna, časna, poštena, po mjeri naroda vlast se nikad neće desiti iz jednostavnog razloga što su ti epiteti u suštoj suprotnosti sa samom prirodom vlasti. Napredak nekog društva nužno zavisi od inovativnosti, radinosti, kreativnosti i vrednoće njenih pojedinaca, svih nas koji svojim radom i inovacijama jedini možemo doprinijeti prosperitetu i boljoj budućnosti. Sve što vlast može uraditi da nam pomogne jeste da nam se skloni s puta.

Hegemonistički srpski nacionalizam, hrvatski i slovenački separatizam, interes velikih sila predvođenih SAD-om, svjetska zavjera- samo su neki od razloga koji se u beskrajnim raspravama i nikad usaglašenim teorijama navode kao glavni uzroci propsati one druge, socijalističke federativne republike Jugoslavije. I dok jedni s velikom gorčinom i bolom u grudima iskaljuju sav svoj nakupljeni bijes na povampirene četnike i ustaše, Evropsku uniju, SAD-u, masone, svjetske kapitaliste i koga sve ne jer su im uništili najljepšu, najveću, najsznažniju, najprosperitetniju državu koja je postojala valjda ikad na dunjaluku pa je takva nabrojanim dušmanima bila trn u oku te su je morali uništiti, druga strana opijena etničkim nacionalizmom na Jugoslaviju gleda kao na tamnicu njihovog etnosa koga su jadnog ni krivog ni dužnog prisilili da živi s tim odurnim neprijateljskim narodima koji su ih sputavali u svoj njihovoj veličini, uspješnosti i teritorijalnim pretenzijama dakako. Ja sam pak lično sklon uvjerenju da ni srpski probuđeni nacionalizam, još manje slovensko-hrvatski nacionalizam, a ponajmanje međunarodna zavjera nisu bili ključni krvnici koji su jednog lijepog dana iz čiste obijesti (kako to Rambo Amadeus jednom reče) odlučili da rasture Jugoslaviju. Smatram, a to ću u daljem tekstu i obrazložiti, da su Jugoslavije, kako kraljevina tako i pogotovo titovina, od samog svog nastanka stajale na prilično klimavim nogama, nogama koje su se kad tad pod iole većim pritiskom morale slomiti, a probuđeni nacionalizmi i neriješena nacionalna pitanja su na kraju bila ipak preteški teret koga ona oslabljena nije mogla više izdržati. Stvarne uzroke raspada Jugoslavije vidim prije svega u njenom kulturno-historijskom naslijeđu, duhovnoj komponenti i zajedničkim vrijednostima koje su (ili nisu) vezivali narode i na koncu katastrofalnim temeljima državnosti SFRJ.

Kulturno-historijsko naslijeđe Evrope 

Pogledajmo prije svega historijsko naslijeđe evropskih, mahom nacionalnih država i uporedimo ga sa nekim propalim državama novijeg datuma poput SSSR-a, Čehoslovačke ili Jugoslavije, koje su redom bile multietničke. Grčka i Italija imaju državnu tradiciju još od antike, a moderne države građene su kroz ratove za ujedinjenje odnosno oslobođenje od stranih vladavina, Španija, Francuska, Njemačka (Sveto rimsko carstvo) i Austrija većinu srednjeg vijeka bile su snažne i jedinstvene države međusobno se boreći za dominaciju. P Francuska je prošla kroz revoluciju kojom je postala republika započevi novi proces na evropskom tlu, a zatim kroz vojnu diktaturu Napoleona, Njemačka kroz ratove za ujedinjenje pod Bizmarkom, a Španija kroz građanski rat i vojnom diktaturu pod Frankom koja je trajala većinu 20. vijeka. Mađarska je tu gdje jeste od 10. vijeka uz teritorijalna širenja i kontrakcije, Poljska je također većinu srednjeg vijeka bila samostalna država, a Švicarska u kojoj žive tri različita etnije sa tri različita jezika također postoji u kontinuitetu kao konfederacija još od 13. vijeka.
Situacija u području Beneluksa je na neki način slična kao na Balkanu. Ovo područje se kroz veći dio svoje istorije nalazilo pod dominacijom Francuske i Svetog Rimskog Carstva te pod Habzburgovcima tako da se postepenim raspletom formiralo više manjih država od kojih je Belgija danas posebno problematična. Danska, Norveška i Švedska također imaju dugu srednjevjekovnu državnu tradiciju, kao naravno Rusija.
Sve ove države uredno su prošle kroz period nacionalnog preporoda tokom 19. vijeka i njihov nacionalni romantizam temeljio se obično na srednjevijekovnim ali i antičkim stilizacijama. Međutim kao što vidimo sve ove zemlje su također utemeljene kroz određeni oblik vojne diktature ili totalitarističkog režima koji su nametnuli određeni nacionalni poredak i obračunali se sa unutrašnjim političkim ili separatističkim tendencijama. Na taj način ove nacije su nakon Drugog svjetskog rata uglavnom imale riješena nacionalna pitanja, a u dobroj mjeri  i međusobne teritorijalne odnose.
Sa druge strane sve države koje su po prvi put formirane u 20. Vijeku su propale uključujći SFRJ, SSSR, Čehoslovačku i DDR. Navedene države su uglavnom nastale kao proizvod političke ideologije komunizma, a ne nacionalne ideologije 19. vijeka.

Današnje države Balkana su veći dio srednjeg vijeka proveo pod vlašću Austrije, Ugarske i Osmanskog carstva, ali su također još u 19. vijeku prošle kroz period nacionalnog buđenja i izborile se za neki vid autonomije pod dominacijom velikih sila . Države nastale na prostoru Osmanskog carstva uključujući Grčku, Rumuniju, Bugarsku, Albaniju i Srbiju imale su osnove za nacionalni preporod baziran na srednjevjekovnoj, a u slučaju Grčke i Albanije i na antičkoj istoriji.

Primjer Jugoslavije najsličniji je zapravo primjeru Čehoslovačke koja je nasatla poslije WWI kao rezultat raspada AU. Prostor Češke i Slovačke  se u ranom srednjem vijeku nalazio unutar iste države za vrijeme Velike Moravije, da bi dolaskom Mađara područje današnje Slovačke došlo pod njihovu vlast koja je i ostala do 20. Vijeka. Češka međutim svoju državotvornu tradiciju vezuje za Bohemsko kraljevstvo koje je u sjeni Svetog Rimskog Carstva postojalo do 16. vijeka kada dolazi pod vlast Habzburgovaca. Tokom 19. vijeka talas nacionalnog preporoda zahvatio je Češku i Slovačku koje su se u tom periodu nalaze pod vlašću Austrije i Mađarske da bi 1867. zajedno ušle u sastav AU. Određeni krugovi u obje zemlje bili su skloni ideji pan-slavizma i smatrali Čehe i Slovake istim narodom što se postepeno razvilo u političku platformu iz koje je poslije WWI formirana zajednička država Čehoslovačka.
Za razliku od Čeha i Slovaka međutim svi „Jugoslaveni“ nikada u istoriji nisu živjeli u jednoj državi niti su imali jedninstvenu zajedničku samostalnu državu. Nacionalno buđenje u 19. vijeku zahvatilo je različitim intenzitetom različita područja i etničke grupe bivše Jugoslavije koje su u ovaj ključni period formiranja nacionalnih identiteta i oblikovanja današnjih evropskih nacionalnih država ušle u sastavu Osmanskog carstva u propadaju i Astrijskog odnosno AU carstva na vrhuncu. Hrvati su svoju nacionalnu tradiciju gradili na srednjevijekovnoj hrvatskoj državi i katoličanstvu, kao i Srbi na SPC i Nemanjićima, dok se kod Bošnjaka pravi nacionalni preporod prije kraja 20. stoljeća nikad nije ni desio, nego su svoj identitet vezivali prije svega uz islamsku vjersku posebnost i bosansku kulturnu tradiciju. U 19. vijeku u Hrvatskoj i Sloveniji se javio Ilirski pokret, međutim u Srbiji ideja zajedničkog ilirskog porijekla nije našla plodno tlo. Srpski intelektualci bili su skloniji razvoju ideologije prema koja u prvom planu ima srpstvo te razvili teorije o srpskom porijeklu štokavaca, srpskoj Bosni i Hercegovini, povlačeći liniju zamišljene velike Srbije.
Teritorijalno širenje Srbije tokom balkanskih ratova pogodovalo je razvoju daljih ekspanzionističkih ambicija sa kojim ova zemlje ulazi u 20. Vijek. Međutim istočna granica AU, odnosno BiH i Hrvatska do Prvog svjetskog rata onemogućavala je širenje Srbije prema zapadu iako su za to postojali dobri uslovi obzirom na veliku pravoslavnu odnosno srpsku populaciju u ovim zemljama. Raspadom Austro-Ugarske nakon rata, Srbiji kao ratnom pobjedniku se otvara mogućnost izbora- stvaranje velike Srbije (Londonski ugovor) ili zajedničke države sa ostalim južnaoslavenskim narodima koji su živjeli u okviru A-U. Srpsko rukovodstvo se odlučuje da ide ovim drugi putem ali pod svojim uslovima.

Sa druge strane Hrvatskoj i Sloveniji bio je neophodan partner uz pomoć čije bi vojske bili u stanju suprotstaviti se Italiji koja već krenula u zauzimanje Istre i Dalmacije sa tendencijom daljeg pritiska na područja Slovenije i Hrvatske. U takvim uslovima Hrvati i Slovenci su ušli u brak iz interesa računajući da će lakše ostvariti svoje državno-političke ciljeve u zajedničkoj državi sa relativno ravnopravnim partnerom Srbijom nego ukoliko se opet nađu pod dominacijom velikih sila. Srbija je sa druge strane odmah počela sa dominacijom i pripajanjem novih područja.
Tako srpska vojska 1918. Ulazi u Crnu Goru u tamo formira vlast da bi ubrzo sponzorisala proglašenje ujedinjenja Srbijom. Isto jeurađeno u Banatu, Bačkoj i Baranji a vrlo brzo nakon ulaska srpske vojske u BiH, Hrvatsku i Sloveniju postala je jasna dominantna pozicija Srbije u novoj državnoj zajednici.

Neslavni jugoslovenski vijek

Odnosi sa Hrvatskom su se postepeno zaoštravali da bi deset godina nakon nastanka zajedničke države Srbija nametnula diktaturu, proglasivši novi ustav i novu teritorijalnu organizaciju u korist Srbije. Ovim je pokrenut sukob koji je dvadeset godina poslije ujedinjenja SHS odnosno tokom WW2 kulminirao kroz frontalni sukob Srba i Hrvata praćen najstrašnijim zločinima. Brzo po svom osnivanju bilo je jasno da je Jugoslavija država koju gotovo niko, pa čak ni mnogi Srbi nisu željeli. Dok su većina naroda tu državu doživljali kao nametnuto zlo u kome su njihova nacionalna prava i slobode sistemski krše i zatiru, čak je i nelami broj značajnih Srba posmatrao kao brak koji ne funkcioniše, u koga su bespotrebno ulazili i sebi stvorili još bespotrebnije probleme umjesto da su jednostavno samo proširili granice svoje već postojeće nacionalne države.

1941. prva Jugoslavije se raspala u naletu njemačkih tenkova, i uistinu malo ko je za njom žalio. Rezultat toga raspada bio je krvavi obračun među jugoslovenskim narodima i genocid koga su s jedne strane vjerne njemačke sluge ustaše sprovodile nad Srbima, a s druge kraljevske četničke jedinice nad muslimanima i Hrvatima, sve u cilju stvaranja etnički čistih teritorija za buduće naraštaje. Istina četinici se Jugoslavije kao takve nikada nisu odrekli, ali su je namjeravali vidjeti u novom svjetlu, kao zajednicu Velike Srbije, Hrvatske i Slovenije. No, u tom paklu sukoba zločinačkih ideologija o stvaranju velikih nacionalno čistih država pojavit će se treća strana koja će početi propagirati "bratsvo i jedistvo" među sukobljenim narodima i stvaranje nove bolje Jugoslavije, ovaj put zasnovane na komunističkim temeljima. I upravo će ti novi temelji biti garant trajne propasti ionako već odumrle ideje zajedničke države Južnih Slavena. Druga Jugoslavije je bila ništa drugo nego šminkanje mrtvaca bojama vladajuće komunističke ideologije. Ali ta boja kako se pokazalo u praksi je bila jako loše kvalitete.

Dakle ako SFRJ postavimo u navedeni kontekst očigledno je da ona kao država nikada nije imala ni šanski za dugoročni opstanak. Komunisti i JNA su bili u stanju formirati novu zajedničku državu na principima ravnopravnosti međutim ta država nije imala historijsku podlogu svog utemeljenja već ideološku. SFRJ nije nastala kao rezultat volje naroda, koji se o njenom nastanku kao ni o ustavnom uređenju nisu pitali apsolutno ništa. Ta država je stvorena kao posljedica pobjede komunističke partije na čelu sa Josipom Brozom Titom u Drugom svjetskom ratu i bila je ništa drugo nego Titova partijska država, nastala voljom njega lično i nekolicine njegovih saradnika. Četiri najznačajnija temelja na kojima je opstajala ta država bila su sama ličnost i moć Tita, komunistička partija, komunistička ideologija i JNA. Drug Tito je, istina nevoljko, morao jednom umrijeti, komunistička ideologija je na globalnom nivou doživjela totalni fijasko, zajedno s njom na smetljište historije otišao je i Savez komunista Jugoslavije, ostala je JNA koja će upravo odgigrati ključnu ulogu u razbijanju Jugoslavije. Iz ovog vidimo kako je ta snažna, moćna, u svijetu cijenjena i poštovana Jugoslavija u suštini stajala na vrlo sumnjivoj konstrukciji. Prema tome, onog trenutka kada je ideološka podloga komunizma izblijedila i kada je snaga režima oslabila, započeti historijski procesi su nastavljeni i doživjeli su svoj rasplet devedesetih. Propast komunizma natjerao je njegove vodeće protagoniste da krenu u potragu za utjehom u drugim utopističkim idejama. Tako je vrlo moćna struja u SK Srbije predvođena Dobricom Ćosićem se vratila na nikad odbačeni put programa "obnove" srpske države ali u "pravednim" granicama u kojima će svi Srbi živjeti u jednoj Srbiji, ne Jugoslaviji, Hrvatima nikad napuštena ideja o nezavisnoj državi više nikad nije izgledala tako daleka, Slovenci su takođe dobili priliku da prvi puta dobiju nacionalnu državu. Zapravo, historija je vraćena na ono što je možda 1941. trebalo trajno biti okončano.

Epilog

Dvije ključne ignorirane, a moćne suprotstavljene ideje unutar Jugoslavije bile su samostalna Hrvatska država i velika Srbija. Ove dvije ideje nastale su na temelju nacionalnih ideologija dva naroda koja imaju isti jezik i sličnu kulturu, ali cijelu svoju historiju žive u različitim političkim zajednicama. Poredeći sudbinu Jugoslavije sa sudbinom drugih zemalja sa sličnim historijskim tokovima jedini način formiranja države koja bi bila dugotrajna mogao je biti militantni totalitarni režim koji bi zabranio religijske slobode i nametnuo jugoslovenski nacionalni program gušeći druge nacionalne ideje i programe.
Dakle da je Jugoslavija možda postala centralizovana zemlja sa sekularnom jugoslovenskom nacijom i ideoogijom jugoslavenstva po uzoru na druge evropske nacije možda bi u nekom dužem periodu i uz režim po uzoru na Envera Hodžu, Ataturka ili Bizmarka mogla opstati kao država i vremenom se demokratizovati. Druga mogućnost bila bi da je Srbija imala dovoljno snage da uspostavi svoju vlast i ideologiju gušeći otpor drugih naroda (kao Pruska u Njemačkoj), dovodeći ih u zavisnu i inferiornu poziciju. Vjerovatno bi na kraju i bilo kakav jugoslovenski unitarni režim završio raspadom čim bi totalitarizam oslabio tako da zapravo i nije postojao način da se sačuva Jugoslavija, bilo prva ili druga. Ta država je morala nastati najkasnije krajem 19. vijeka uz uslov postojanja čvrstih temelja i zajedničkih vrijednosti za koje bi se čvrsto držali svi narodi koji bi u njoj živjeli, jer ruku na srce, pored totalitarne diktature one su jedini garant na osnovu koga nehomogene države mogu opstati.

Zanimljivo da od svojih samih početaka ljevičarski pokret svim silama nastoji obesmisliti i u konačnici dovesti do ukidanja tradicionalnog patrijrhalnog braka. Sam Karl Marx je na tradicionalni brak gledao kao još jednu u nizu buržoarskih institucija u kojoj se provodi ugnjetavanje i ograničavanje slobode i potencijala žena, te predlaže uništavanje braka i njegovu zamjenu zajednicom žena! Neke od najblesavijih ljevičarskih ideja u tom pogledu iznio je Bertrand Russell koji je svojom knjigom Marriage and Morals postao ideolog tzv. nove ljevice.   U toj knjizi, npr. iznosi stav da bi častni ljevičarski muškarac trebao dopuštati svojoj supruzi da se upušta u seksualne odnose s drugim muškarcima i rađa im djecu koju bi joj zatim on odgajao.  Kao primjer društava u kojima je prisutno takvo ponašanje navodi nekakva ljudožderska plemena iz Polinezije ili Melanezije.!!

Međutim, nakon oktobarske revolucije globalni komunistički pokret je i pored namjera Marxa odustao od pokušaja rastakanja tradicionalne porodice i stvaranja nekog novog oblika zajednice. Svjesni važnosti i snage patrijarhalne porodice koja se kroz više stoljeća pokazala kao najčvršći i najpouzdaniji temelj razvijenog i stabilnog društva i kao apsolutni pobjednik nad svim drugim društvenim institucijama, komunisti su shvatili da bi pokušaj njenog uništavanja izazvao velike društvene turbulencije i kontrauslugu njihovim ciljevima. Čitao sam neke sovjetske izvještaje o društvenim problemima nakon revolucije pa je među ostalim spomenuto i kako su mladi komunisti, oslobođeni od stoljetnog jarma kapitalizma i patrijarhata, počeli prakticirati vrlo razuzdane oblike seksualnog ponašanja.  To je naravno, rezultiralo porastom izvanbračnih trudnoća u školarki, širenjem spolnih bolesti i općenito gubitkom bilo kakvih produktivnih interesa i discipline u mladih.  Onda je Lenjin, kao i uvijek autistično zabrinut samo za klasna pitanja, u svojem odgovoru zaključio da spolne slobode ipak idu predaleko i da tu stoku iz nižih klasa ipak treba dovesti u red jer ako se budu po čitav dan samo jebali onda će doći do drastičnog pada u proizvodnji traktora i slično.  Zato je slobodna ljubav koju su ljevičari tradicionalno zagovarali u Rusiji odjednom bila proglašena buržoaskom dok bi sovjetski proleteri trebali biti disciplinirani i produktivni.   Tako je čak i eskperimentiranju sklonim komunistima bilo došlo u glavu da institucija porodice ne samo što je prirodna i zdrava, nego je također i nužna, garancija je društvenog napretka.  Naravno, većini komunista porodica je uvijek bila instinktivno neprirodna, neka vrsta ekonomske tlake, nužda na koju moraju pristati jer im je očito praktički korisna. 

Ironija je, da će s druge strane na zapadu pod utjecajem raznih ljevičarskih pokreta poput feministkinja doći do upropašćavanja tradicionalnog braka što će imati vrlo pogubne posljedice ne samo po kompletno društvo nego i njihov idejni svjetonazor.. Iako se zapravo radi o jeftinim parolama i najobičnijim besmislicama, pod utjecajem agresivne ljevičarsko-feminističke propagande ženama se utuvilo u glavu da one moraju postati "nezavisne od muškraca", "slobodne," "emancipovane" da njihova uloga nije da budu mašine za reprodukciju, itd., što će stvoriti potpuno drugačiji pogled na zasnivanja braka i rađanje potomstva. Višedecenijsko ratoborno i huškaćko feminističko ispiranje mozga i istresanja frustracija stvarilo je horde "emancipovanih" žena koje će na zasnivanje porodice i rađanje potomstva gledati ne više kao na blagodat prirode i čin ljubavi, nego kao na neopravdan teret koji im je nametnulo društvo, kao veliku kočnicu u životu, karijeri, društvu i čemu sve ne, a svoju ulogu majke će doživljavati kao balast prirode koga nisu dužne ispunjavati, sve pod krinkom slobode i samostalnosti. No, iako se pokušaji degradiranja tradicionalne patrijarhalne porodice laicima čine kao dobri i pravedni potezi u cilju navodnog stvaranja jake i nezavisne žene, oni će imati pogubne posljedice upravo po zapadno društvo u kome se u posljednjih nekoliko decenija bilježi nagli pad nataliteta. Stoga su u proteklom periodu da bi sačuvali nivo svoje proizvodnje i ekonomsku snagu zapadne države bile prinuđene uvoiziti na hiljade emigranata iz zemalja trećeg svijeta. Novi stanovnici koji su pristizali su sačuvali svoju tradiciju i snažan osjećaj za patrijarhalnu porodicu, a to će za rezultat imati nagli porast emigrantskog stanovništva i njihovog potomstva u odnosu na domicilno. Upravo u ovim razlozima možemo tražiti danas sve izraženije sukobe u zapadnim zemljama između autohtonog i emograntskog stanovništva, a kao šlag na tortu je došla izjava njemačke kancelarske Angele Merkel o "propasti koncepta multikulturalnog društva". Jednostavno, ma koliko neki ljevičari sebi umislili da multikulturalno društvo mogu stvoriti tako što će i novopridošle stanovnike zadojiti svojom propagandom i navesti ih na način života koji njima odgovara, novim žiteljima a posebno onim iz islamskih zemalja, okruženje u kome se nalaze nikad neće promijeniti tradicionalni način života i svjetonazor.

Kako iz ovog možemo zaključiti, pokušaji uništavanja tradicionalne patrijarhalne porodice koja je kroz stoljeća potvrdila kao najdugovječnija i najstabilnija institucija i koja je i najzaslužnija za napredak i prosperitet zapadne civilizacije, su dugoročno put destrukciju i upropašćavanje vlastitog društva, ne samo socijalno i demografski, nego i ekonomski jer su ekonomski razvoj s jedne i funkcionisanje institucije porodice s druge strane duboko isprepletani i međusobno zavisni.
Tako je npr. Karl Marx porodicu posmatrao kao još jednu komponentu buržoaskih ekonomskih procesa koja će nestati s njihovim ukidanjem:
"Na čemu počiva današnja, buržoaska porodica? Na kapitalu, na privatnoj zaradi. U potpuno razvijenom obliku ona postoji samo za buržoaziju; Razumije se da buržoaska porodica otpada otpadanjem ove njene dopune, a obe iščezavaju iščezavanjem kapitala.
 Vjerovatno najveći ekonomski filozof 20. stoljeća F. A. Hayek svojom teorijom institucionalne evolucije i grupne selekcije majstorski objasnio kako je upravo institucija porodice, uz privatno vlasništvo i slobodu djelovanja, zaslužna za uspjehe zapadnih društava.  Zahvaljujući korisnoj socijalizacijskoj, odgojnoj i ekonomskoj funkciji porodice, društva koja su razvila tu instituciju su opstala i napredovala, dok su ona druga stagnirala ili propala.  Kao suprotan primjer možemo navesti primjer funkcionisanja hipi komuna, zajednica ljevičarskih hipika koji su odlučili živjeti u skladu sa svojim idealima.  mu napredak. Na hiljade mladih ljudi vođeni o idealima o slobodi duha, oslobađanju okova društva, prirodnom povratku prirodi i proširivanju umne spoznaje odlučili su se na život u divljini, bez danas uobičajenih i osnovnih sredstava za život. Ukratko kao životinje su živjeli u krdima boraveći na livadama, spavali u blatu, konzumirali teške droge, upražnjavali nekontrolisan i neograničen divljački seks najčešće u orgijama i pred stotinama ljudi, sve to pod izgovorim nekakve prosvjećenosti, borbe protiv rata, prošitenju uma, iskakanja iz prosjeka i sličnog. A suština je zapravo da su svoj ljudski potencijal i bit postojanja su sveli na nivo životinja želeći uživati u zvjerskim zadovoljstvima i živjeti kao svinje. Naravno, ljudski rod kada bi se odlučio na takav retrogradan put i život u potpunosti u skladu s ljevičarskim načelima, jasno je upravo na ovom primjeru da bi sebi potpisao smrtnu presudu, jer bi uslijed nerada, nehigijenskih uslova života, neproduktivnosti i divljačkih nekontroliranih seksualnih odnosa ubrzo došlo do velikih epidemija, spolnih bolesti, međusobnih borbi što je poslije vrlo kratkog vremena bila i sudbina hipi komuna.  Ne smijemo ni pomisliti kako bi izgledalo društvo zasnovano na ovim idealima kad bi se uspostavilo na nivou veće društvene zajednice.

Postavlja se pitanja zbog čega je ljevica toliko suprostavljena postojanju i snazi tradicionalne patrijarhalne porodice kada se ona dokazala kao apsolutno trijumfalna stabilna i efikasna društvena institucija. Iako to ne voljko činim, mislim da prije svega treba sagledati psihološki profil pobornika ljevičarske ideje. Većina njih dolazi iz vrlo nestabilnih ili razvedenih porodica, ili pak porodica koje im nisu bile u mogućnosti prenijeti nikakvo nasljedstvo ili znanje. Svu potrebnu ljubav, pažnju, znanje, disciplinu, vještine i druge socijalizatorske komponente porodice oni nisu stekli i usvojili, te stoga prema porodici gledaju s dubokim kompleksima i ličnom ogorčenošću. Ne treba smetnuti s uma da takv osobe imaju izraženo seksualno devijantno i promiskuitetno ponašanje; Dovoljno je samo pogledati biografije Berije, Jenukidzea, Ježova, Staljina., Che Guevare, ili čak onih mnogo umjerenijih ljevičara poput John F. Kennedya ili Clintona.

I na koncu treba li se zaista sekirati zbog pada nataliteta u zapadnim društvima?  Kada neka emancipirana ženturača odluči da neće rađati, ona time zaustavlja širenje svojih pogubnih feminističkih pogleda na svijet i društvo lišava jedinki koje bi bile odgojene s tim pogrešnim i devijantnim svjetonazorom, čime radi uslugu društvu i čovječanstvu. Eliminacijom same sebe iz rasplodnog lanca poboljšava opću genetsku kvalitetu vrste.  Zato pad stanovništva u zapadnim zemljama treba prije svega promatrati kao opadanje broja ljevičarskih blesana kojima žene ne žele rađati djecu.  Mehanizmi evolucijske selekcije su jednostavno na strani desnice, ljevičari polako ali sigurno nestaju!

stvar koja me je ponukala da napišem ovaj tekst jeste tema o abortusu na jednom hrvatskom forumu. U uvodu topica je postavljeno pitanje o opravdanosti legalnosti abortusa i njegovim implikacijama, ubrzo nakon čega se javila djevojka koja se sprema izvršiti abortus i podijelila svoju priču s ostalim čitateljima. Njen slučaj je sasvim uobičajen: studentica, nema stalan posao, ima dečka s kojim je slučajno zatrudnila, namjerava završiti fakultet, naći posao; Ne želi da je dijete spriječava u karijeri, ona mu navodno (kako je samo lijepo slušati pravdanje vlastitih zlodjela) trenutno ne može ništa pružiti u životu, a po vlastitom priznanju ne voli baš djecu i svakako će ubuduće paziti da joj se takvo što ne desi ponovo! U suštini, jedina stvar koja nju sprječava da rodi dijete je to što ne želi da je dijete ometa u njenoj budućoj svetoj karijeri pravnice. A zapravo stvarni razlog zbog koga se odlučila abortirati dijete je taj što ga ne želi i apsolutno joj je svejedno što se radi o živom biću u njoj. Podrška za odstranjivanje ploda nije izostala, javilo se još nekoliko "iskusnijih" forumašica koje su se javno pohvalile kako su one već imale abortuse, dajući pri tom punu podršku subjektu priče u njenoj odluci da abortira, koja je prema njihovim riječima sasvim opravdana, a sam taj proces potpuno jednostavan i bezazlen. Međutim, ono što je mene posebno frapiralo u pročitanom je što se o abortusu (uključujući i pomenutu djevojku) razgovaralo potpuno hladno i ravnodušno, kao da se radi o najbanalnijoj i uobičajnijoj mogućnoj stvari, poput skidanja bradavice, a ne oduzimanju jednog života. Pobornicima abortusa će odmah za oko zapasti ovo života, no bez obzira da li u prvih nekoliko sedmica fetus posmatrali kao ljudsko biće ili ne, on je nesumnjivo jedan život, život koji je predodređen da bude ljudski! 

Zaista, u današnjem modernom svijetu neodgovorno upražnjavanje seksa je postalo svakodnevno stvar, pa samim tim se i uklanjanje njegovih neplaniranih i neželjenih plodova posmatra kao nešto opravdano na šta žena ima pravo! Drugim riječima zbog naše vlastite neodgovornosti i osionosti, a pozivajući se na neka tobošnja ljudska prava bez ikakvih odgovornosti, legalizirali smo ubistvo i prihvatili ga kao najnormalniju pojavu. Rijetki koji se usuđuju istupiti i javno dići svoj glas protiv legalizacije abortusa uglavnom dolaze iz klerikalnih krugova i argumente za svoje stavove nalaze u "Božijem zakonu", čime njihovo opravdano protivljenje u startu gubi na kredibilnosti, a kod "modernih", "prosvijetljenih" i nadasve "liberalnih" krugova, svijest o ljudskom životu je dospjela na očito vrlo nizak nivo. A pomisli li iko na to da je u pitanju oduzimanje života živom biću, biću koje bi jednog dana postalo čovjek koji uči, radi, misli djeluje ali kome se uskraćuje pravo čak i da se rodi i udahne prvi vazduh? Treba li možda navesti i to da u svijetu postoje organizacije koje promovišu abortus i da je on mnogim medicinskim ustanovama postao unosan biznis?

Sljedeća 3 argumenta pobornici abortusa najčešće zastupaju u branjenju njegove opravdanosti:

1. Prije 28 tjedna se ionako ne radi o živom biću, nego o običnoj nakupini ćelija i stoga ne postoji nikakve moralne barijere zašto s on ne bi mogao ukloniti.

Istina je pak da medicinari ni dan danas nisu načisto u vezi toga da li fetus treba posmatrati kao živo biće nakon navedenog perioda ili od trenutka začeća. To što se sprječava mogućnost plodu da se uopće razvije čovjeka i što bi to bio nečiji budući sin ili kćerka, a kasnije možda i nečiji momak, djvojka, muž, žena, otac,majka prijatelj, itd., pobornike abortusa pretjerano ne pogađa, jer oni to živo biće posmatraju kao puku "nakupinu ćelija".


2. Žena ima pravo sa svojim tijelom da radi šta hoće, pa niko, čak ni otac djeteta nema pravo da se miješa u to.

U općem trendu histeričnog pozivanja na ljudska prava bez bilo kakvih odgovornosti, nekom je palo na pamet da u neotuđiva prava spada i da "sa svojim tijelom radimo šta hoćemo". Zanimljivo, po kojoj to logici i na osnovu čega mi imamo "neotuđivo ljudsko pravo" da ubijamo fetuse? Možda je u pitanju činjenica da se ovdje ipak ne radi samo o tijelu žene, nego i o tijelu nerođenog djeteta koje je imalo nesreću da se nađe u utrobi neodgovrne i bezdušne majke odlučne da ga ubije. I zašto se plod utrobe, dijete posmatra kao isključivo vlasništvo njegove majke ali ne i oca kome dijete, pa i sam plod po zdravoj logici i naučnoj činjenici jednako pripada?  Zanimljiva su ta ljudska prava koja vam omogućuju da do mile volje pravite greške, da uništavate neželjene fetuse u vašoj utrobi i još da pritom tražite punu zaštitu i pomoć, sve to bez snošenja bilo kakve lične odgovornosti. Dokle samo ide sebičnost i oholost današnjeg čovjeka koji sebi uzeo za pravo da zbog karijere, nerealiziranosti, nezainteresovansti, nebrige, ljutnje, neodgovornosti, neimaštine ili čega sve već ne, sebi uzima za pravo da odlučuje da li neko ima pravo na život ili ne.


3. Bolje je da dijete bude abortirano, nego da bude rođenu u okružju u kome će imati vrlo loše uvjete, u kome majka neće biti u stanju da mu obezbijedi što je potrebno, ili još gore, da bude predato u dom. Zaista niko ne zaslužuje takav život.

Pitam se kako je ljudski rod preživio ovih nekoliko miliona godina uz daleko nesavršenije uslove od onih koje bi ijedna majka koja je danas odlučna ubiti svoje dijete mogla pružiti svom potomku. S obzirom na današnje uslove i kvalitet života u svijetu, koji je, ma šta neko rekao, bolji nego ikad u ljudskoj historiji, ovakva opravdanja su krajnje besmislena i do stepena gađenja bezobrazna, jer nema te gladi i neimaštine koja ne bi bila vrijedna ljudskog života. A krajnje je zanimljiva činjenica da se najveći broj abortusa dešava u društvima gdje je standard najveći, u društvima gdje bi to dijete sasvim sigurno imalo solidne uslove za život čak i kad bi bilo predato u dom. Dakle, navedeni argument o "lošim uslovima za život" su najobičnija bedastoća i laž koje vrijeđaju zdrav razum i osjećaj za realnost. Slijedeći ovaj princip i ovakvu logiku razmišljanja, najbolji bi bilo i sve penziore poubijati. Nisu više vitalni, koštaju poreske obveznike mnogo, jedva preživljavaju sa svojom malom penzijom... Zašto patiti ljude, pobijmo i njih!


Nažalost živimo u svijetu krajnje poremećenih normi i zdravorazumskog humanog rezonovanja u kom je ubijanje nerođene djece postala sasvim normalna pojava i rutinski hirurški zahvat, kao da je riječ o otklanjanju masnog tkiva, a tu praksu javnost posmatra potpuno indolentno i hladno. Dodatno zdrav razum vrijeđaju idiotska opravdanja za ovakvu praksu poput tobožnjeg prava žene da radi sa svojim tijelom šta hoće, loših  uslova za život i sličnih koještarija, a radi se o sasvim jednostavnoj činjenici da je abortus danas postao još jedno sredstvo za kontracepciju koje se pruža kao savršena mogućnost neodgovornim i primitivnim ženama i muškarcima. Zanimljivi su i oni koji sebe vole nazivati liberalima, uvijek puni uvažavanja i razumijevanja za različite stilove života, koji su i najveći pobornici abortusa.- Dok s jedne strane podržavaju ženu u njenom "pravu" da sa svojim tijelom radi šta hoće, s druge su veliki protivnici smrtne kazne koju smatraju krajnje nehumanim i neopravdanim činom. Dakle egzekucija masovnih ubica i zločinaca je s moralne strane nedopustiva, dok je ubijanje nerođenih, nemoćnih i nadasve nevinih živih bića "neotuđivo pravo žene".

Ja pak u svom ličnom svjetonazoru ne podržavam ni jedno ni drugo, no ako nam se abortus čini kao opravdan i razumljiv čin, a ubistvo ubice kao nešto nehumano i strašno, bojim se da je ovaj svijet otišao do vraga.

Sarajevo i Željo - naši siročići u Evropi

Skoro na svakom uglu, u sokaku, kafiću glavnog grada Bosne i Hercegovine posljednjih dana priča se o tome šta mogu kultni simboli naše prijestolnice u Evropskoj ligi. Da li će Sarajevo i Željezničar samo na izlet van granica ove države?

Piše: Bakir Tiro

Treba biti realan i ne nadati se senzaciji. Kada bi prošli kolo-dva bio bi to poduhvat za pohvalu. Konkretno, eliminišu li švedski Orebro i moldavski Sheriff napravit će odličan posao.

Sjetite ih se na biralištima

Da, zvuči pesimistično. Da se plašimo Šveđana? Moldavaca? Da, da, dragi moji, jer davno su prošla vremena kada su oni strepili od naših timova. Orebro i Sheriff danas su uređeni klubovi, solidnih evropskih dometa. Imaju sasvim dovoljno novca, što se ne može reći ni za Želju, ni za Sarajevo. Dakle, ako jedan od dva najrenomiranija kluba u ovoj zemlji prođe u treće pretkolo Evropske lige, imat ćemo razloga za veliko slavlje.  

U fudbal svi ulažu. Svi izuzev nas i naše države. Klubove egzistiraju i razvijaju se, prvenstveno uz pomoć vlastitih zemalja, tj. lokalnih vlasti. Eh, ponajviše u vlastima, pogotovo sarajevskim, možemo potražiti odgovor zašto su Šveđani i Moldavci favoriti u duelima sa nekadašnjim gigantima sa Koševa i Grbavice.

Sve će vam reći činjenica da Sarajevo i Željezničar od Vlade Kantona Sarajevo godišnje dobiju samo po oo 300.000 maraka. Paralele radi, zajedno skoro kao Narodno pozorište. Resorno ministarstvo koje im daje "sadaku" zove se "kulture i sporta". Apsurdno! Od ukupnog budžeta za 2011. godinu, koji iznosi blizu 27 miliona KM, sportu pripade bijednih 3,4 miliona. Možda je bolje da se ova kantonalna institucija zove ministarstvo "kulture i ako šta damo sportu".  

Ministar i operski prvak Ivica Šarić trebao bi se zapitati kako da Sarajevo i Željo budu prvaci BiH, odnosno u Evropi dostojanstveno promovišu svoj grad i državu. Teško da će se to desiti sa mrvicama za koje moraju prosjačiti od novca kojeg dijeli ministar Šarić. A, onda još jedan apsurd. Novac kojim raspolaže je iz džepova poreskih obveznika, navijača Sarajeva ili Želje.

Ipak, ako se ove godine desi čudo, te neko dogura i dalje od očekivanog u Evropi, vjerovatno, ministar i njegov "šef", premijer Fikret Musić, potrčat će igračima u zagrljaj. Valja pokupiti političke poene da bi poreski obveznici, navijači Sarajeva ili Želje, opet za njih glasali. Do izbora je puno, ali kada ponovo budete izlazili na birališta pokušajte se sjetite ministrovog i premijerovog odnosa prema sportu, prema našim ponosima Želji i Sarajevu.  

Zaboli ih što grad stadion nema

Jasno nam je da lokalna vlast u Sarajevu ne mari za sufinansiranje klubova. Ni poslije nedavnih promjena u njihovim udobnim i dobro plaćenim foteljama nije došlo do pomaka u razmišljanjima političara. Sarajevo, kao ostale prijestolnice u regiji, nema ama baš nikakvu viziju razvoja sporta.

Primjera radi, kantonalne, gradske i općinske vlasti u gradu na mutnoj Miljacki u posljednjoj deceniji u sport nisu investirale ni deseti dio kao Općina Zenica. Zahvaljujući strateškom razvoju zeničkih lokalnih vlasti u potpunosti je renoviran stadion "Bilino polje", izgrađen stadion "Kamberovića polje", te prelijepa dvorana "Arena". Zeničani su uložili 45 miliona maraka u sportske objekte u svom gradu, iako su daleko siromašnija regija od sarajevske.

Ovima ovdje u Sarajevu je super. Dobijaju izbore, bez obzira što ih zaboli za klubove. Šta ako daju više novca, pa Sarajevo ili Željezničar uđu u grupnu fazu Lige prvaka ili Evropske lige? Gdje će igrati? Još ove godine mogli bi na oronulom Koševu. Od narednog ljeta, zbog najavljenih strožijih kriterija UEFA, bordo i plavi tim domaće evropske utakmice morat će igrati u Zenici ili Banjoj Luci.

Krajnje je vrijeme da se sarajevska vlast deklariše i kaže trebaju li nam evropske utakmice, evropski Željezničar i Sarajevo!? Mora se definisati javni interes građana. Mučnite glavama! Ako nam treba pozorište, filharmonija, opera, trebaju nam i mnogo jači Sarajevo i Željezničar. Treba nam stadion na kojem će se i ubuduće igrati međunarodne utakmice.

Do tada. Ovog vrelog ljeta. Po hladnu pivu u ruke i bodrite siročiće u Evropi. Neko za svog Želju, neko za svoje Sarajevo.

Pa šta nam dragi Bog da..."



Prvo što mi je zapalo za oko čitajući ovaj tekst, pored naravno primamljivog naslova, je pomalo komična slika autora, Bakira Tire, koji nam u zamišljenoj, filozofskoj pozi očito porućuje da je ono što piše vrlo značajno i dubokoumno. A onda, ukoliko ste jedan od skeptika poput mene koji i ne očekuje previše, pročitate ovu splačinu od teksta i uvjerite se da se radi o gomili besmislica i polumisli napisanih u maniru djeteta u 4. razredu osnovne škole, a čiji se korijen inspiracije nalazi u trčkaranju za loptom.


Tako nam se Tirće plaho sekira, što kako kaže, kantonalne vlasti u Sarajevu izdvajaju tako malo novca za "kultne simbole naše prijestlonice" kojim predstoji ni manje ni vaše nego igranje po  pretkolima Lige Europe. Prije svega, Sarajevo i Željo, iako sasvim sigurno značajni simboli ovog grada, u fudbalskoj realnosti bivše Jugoslavije su bili ruku na srce samo solidni timovi. U sportskom smislu je i jedna KK Bosna bila daleko veći i značajniji klub, a da ne spominjemo tek neke druge društvene branše poput filma ili muzike u kojima je Sarajevo kao grad bilo kud i kamo uspješnije. Tako da, teza o "kultnim simbolima" o kojima država ne brine dovoljno naravno donekle stoji, ali koliko je ostalih "kultnih simbola" grada koji su također u sličnoj ili daleko goroj situaciji od dva pomenuta fudbalska kluba. Koliko je uspješnih pojedinaca i organizacija u gradu koji ne primaju gotovo nikakvu pomoć od države, a opet svoj posao uspijevaju raditi prilično dobro? Zapravo, cijela suština ovog teksta se svodi na patetične i besmislene žalopojke o tome kako eto Ministarstvo za kulturu i sport tako malo novca izdvaja za navedene klubove i sport općenito i kako je to posebno otežavajuća okolnost pred nastupe u kvalifikacijama za Evropsku ligu. Prije svgea, od tih utakmica u kvalifikacijama, koliko god da ih bude, Željo i Sarajevo će svakako imati neke koristi, društvo gotovo nikakve. Glavna vrijednost koju neko društvo, grad ili država mogu imati od sporta je promocija u svijetu kroz uspjehe sportista i timova, a od nekoliko utakmica protiv nekih drugorazrednih evropskih timova teško je bilo kakvo poboljšanje imidža našeg grada i države očekivati. Druga stvar, pare ministarstvima ne padaju s neba, nego ih dobijaju iz džepova građana. Zar je građanima koji kroz abnormalno visoke poreze u našoj zemlji moraju finansirati raznorazne parazite koji sjede po javnim institucijama zaista potrebno da izdvajaju desetine miliona maraka i za neke pedere koji trče za loptom, a od kojih društvo ima koristi- kakve? No, Tirće nam u ovom svom traktatu pokazuje sindrom koji se često primjetan u našem narodu i koji nikako ne može da iščezne- sindrom socijalističkog društva. Zahvaljući socijalističkom mentalitetu koga naši ljudi još uvijek duboko nose u svijesti, a niko se pretjerano i ne trudi da ga mijenja, država se doživljava kao krava muzara koja treba da brine o svemu, na kojoj je sva odgovornost i da građani imaju sva prava koja im treba ispunjavati samo zato što su građani. Zanimljivo da Tirće u ovom tekstu ni jednog trenutka ne postavlja pitanje odgovornosti uprava koje su klubove i dovele u vrlo teško situaciju, pitanje dugova čak i prema svojim igračima, pitanje sposobnosti da sami sebi stvore profit i ostvare bilo kakav zapaženiji rezultat... Ne glavni problem se vidi u tome što država ne daje, ne postavlja se ne daj Bože pitanje kako su se dobijene pare od države uopšte utrošile ili šta je sa silnim parama koje su do sada prošle kroz klubove. Uostalom, jesu li klubovi humanitarna društva pa ih je potrebno izdržavati ili neko ko je u mogućnosti da kroz prodaju ulaznica i reklamnog prostora sam sebe finansira?



Na kraju Tiro zaključuje:

"Krajnje je vrijeme da se sarajevska vlast deklariše i kaže trebaju li nam evropske utakmice, evropski Željezničar i Sarajevo!? Mora se definisati javni interes građana. Mučnite glavama! Ako nam treba pozorište, filharmonija, opera, trebaju nam i mnogo jači Sarajevo i Željezničar. Treba nam stadion na kojem će se i ubuduće igrati međunarodne utakmice".


Da, trebaju nam evropske utakmice i jaki Željezničar i Sarajevo, ali uloga država je da im stvori okvir da postanu jaki, a ne da pare građana upumpava na raspolaganje korumpiranim i nesposobnim rukovodstvima. Državne pare su naše pare, a ja svoje pare ne želim povjeriti nekakvim Blekićima i sličnim.

Za razliku od lijevo nastrojenih intelektualaca i političkih opcija (prije svega SDP-a) koji nikad nisu krili svoju pripadnost ljevici, u posljednjih dvadeset godina ne pamtim da sam čuo ijednog bošnjačkog političkog subjekta da se deklarisao kao pripadnik desne političke opcije, čak i u očitim slučajevima pripadnosti konzervativnom političkom i životnom svjetonazoru. Nasuprot praksi u većini evropskih zemalja u BiH se do danas nijedna stranka, a da nije liberalna ili socijaldemokratska, tj. da ne gaji lijevije svjetonazore na političkom spektru, nije izjasnila o svojoj ideološkoj pripadnosti. Koje organizacije, političke, akademske i javne ličnosti su predvodnici bošnjačke desnice? Šta je desnica u Bošnjaka, zbog čega se u bošnjačkom narodu toliko zazire od tog termina iako on sam po sebi ne mora podrazumijevati ništa loše i šta uopće čini politiku bošnjačke desnice, koje vrijednosti, kakva ideologija, koji poltički pravac?

Da bismo odgovorili na sva ova pitanja prvo moramo objasniti načela moderne konzervativne politike. Ocem modernog političkog konzervativizma, koji je danas u zapadnom svijetu personifikacija desnice, smatra se Edmund Burke, irski političar i politički filozof s kraja 18. stoljeća. U svom djelu "Razmišljanja o Francuskoj revoluciji" iznosi oštre kritike na račun revolucije smatrajući je rušenjem tradicije, društvenog aparata i socijalne stabilnosti zarad ulaska u neizvjesnu avanaturu društvenih reformi pod parolom "sloga, bratsvo, jednakost". Upravo i podjela na ljevicu i desnicu koju danas poznajemo nastaje u burnim vremenima francuske revolucije, gdje su pristalice monarhije prozvani desničarima, a zagovornici republike ljevičarima. Najjednostavnija podjela na ljevicu i desnicu jeste da se prvi zalažu za česte promjene i nove vrijednosti u društvu, a potonji se oslanjaju na tradiciju i provjerene društvene modele koji su se pokazali efikasnim. Neke od univerzalnih vrijednosti koje danas baštini desnica pored pomenutog oslanjanja na tradiciju su i individualizam, što je moguće slobodnije tržište po principu "laissez faire" kapitalizma, minimalna intervencija države u regulisanju društvenih i ekonomskih odnosa, shvatanje porodice kao nukleusa društva i najvažnije institucije, pozitivan odnos prema religiji, protivljenje naglim reformama, itd... Konzervativizam slijedi politiku oslanjanja na prijašnji sistem uređenja i povjerenje u one tekovine i način funkcionisanja društva koji se već pokazao dobrim i učinkovitim. I baš tu dolazimo do osnovnog problema općenito desnice u BiH, jer u zemlji koja nema političko-državni kontinuitet i u kojoj su se društvena uređenja naglo mijenjala sa svakom promjenom režima, od Otomanskog, preko Austro-Ugarske, kraljevine Jugoslavije, SFRJ i moderne Bosne i Hercegovine, vrlo je teško naći neki model u prošlosti koji bi bio uzor i osnova za socio-ekonomski razvoj države.

Stranka koja sa uvođenjem demokratije imala plebiscitarnu podršku Bošnjaka, i na neki način biva okarakterisana bošnjačkom desnicom, dakle SDA, nastala je u muslimanskom "kružoku" i na muslimanskoj tradiciji - odatle je i crpila svoju snagu. Poznato je, međutim, da islam kao vjera kudi i odbacuje nacionalizam, i da se nacionalne i etničke razlike, kao i rasne, u islamskom temeljnom pravu nazivaju "irelevantnim atributima", a pozivanje na njih "džahilijetom" iliti neznaboštvom. To je razlog zbog kojeg ne postoji profilirana "bošnjačka desnica",ako isključimo onu žuljevitu kod mlađeg naraštaja. Čak i sam odnos prema naciji, nacionalnim interesima i bošnjaštvu je kod ove stranke bio zamršen i konfuzan. Bošnjaštvo kao takvo, zahvaljujući upravo prvobitnom islamo-centričnom karakteru ove stranke gotovo je isključivo poistovjećivano s onim stanovnicima u BiH koji su bili pripadnici islamske vjere, često dovodeći do toga da se pojam Bošnjak gotovo izjednačava s terminom musliman u vjerskom smislu. Upravo će to kasnije dovesti i do zaziranja od bošnjačkog imena mnogih sekularno nastrojenih građana koji se odlučuju deklarisati kao Bosanci, praveći time otklon od vjerskih konotacija povezanih s bošnjačkim nazivom. Općenito politiku koju je tokom svih ovih godina provodila SDA možemo nazvati bezidejnom, ideologijom bez podloge, kojoj su populizam, podilaženje strastima narodnih masa i ustupci novoj ekonomskoj eliti bile i ostale osnove političkog djelovanja, i pored nešto snažnije i racionalnije političke profilacije u posljednjih nekoliko godina. Ako pak sagledamo njihovu ekonomsku politiku, a ekonomija je prvenstvena stvar koja razlikuje savremenu desnicu od ljevice, vidjet ćemo da tu ima vrlo malo principa koji slijede konzervativna politička načela. Umjesto zalaganja za što je moguće manje poreze i podsticaj poduzetništva, nakon dugogodišnje vladavine SDA FBiH ima jednu od najvećih poreznih stopa u Evropi; Umjesto zalaganja za što je moguće manju birokratiju i smanjenje broja onih koji žive na državnim jaslama, stvorili su birokratsko čudovišto za uhljebljivanje podobnih porodično-klanovskih kadrova; Umjesto insistiranja na rasterećivanje socijalnih davanja i nasuprot toga podsticaju privatnog biznisa kako bi se otvorila nova radna, čak preko 100 000 samo demobilisanih boraca nalazilo se u programu socijalne pomoći na osnovu učešća u ratu, itd.... Tako dakle, možemo zaključiti da je u ekonomskom pogledu SDA u praksi sprovodila politiku koja je direktno išla u suprotnost sa načelima savremenih desnih stranaka, ali stvari su nešto drugačije na socijalnom planu jer je ova stranka sve donedavno dosljedno koketirala s Islamskom zajednicom, akcenat stavljala na moralne vrijednosti, značaj porodice, protivla se homoseksualnim brakovima, abortusu, itd....A tek o profilskoj pogubljenosti nekih drugih bošnjačkih stranaka koje se svrstavaju desno poput SBiH je bespotrebno i govoriti.

Na kraju mislim da se može izvući zaključak da su Bošnjaci politički još uvijek nezreo narod kod kojeg do istinske političke pluralizacije nikad nije ni došlo. Zapravo, možemo reći da je suštinska razlika između navodne ljevice (SDP koji u ekonomskom smislu provodi neoliberalnu politiku) i navodne desnice (SDA), u tome što prvi mahom gaje vrijednosti i tekovine iz bivšeg socijalističkog sistema, dok se drugi oslanjaju na islamsku tradiciju i pripadnost vjeri. Kao i svakom politički zrelom narodu i Bošnjacima je potrebna jaka i lijeva i desna stranka sa svim tekovinama i vrijednostima koje sa sobom nose, ali u uslovima konstantne borbe protiv rušilaca BiH, teško će se isprofilisati politička scena kod Bošnjaka na ljevicu, desnicu i centar.

U posljednje vrijeme sve je snažniji trend pozivanja na deklarisanje kao Bosanac i Hercegovac u nacionalnom smislu prije svega pod izlikom da je to nadetnički državni identitet kojim se ne pristaje na torovsko grupisanje i poistovjećivanje religijom. Pri tom je sam izraz Bošnjak za pobornike bosnohercegovstva neprikladan jer u svom značenju podrazumijeva isključivo bosanske muslimane (netačno) i kao takav ne može naći uporište kod nemuslimanskog stanovništva u BiH. Prije svega, zar neko stvarno od tih gorljivih zagovnornika zaista misli da čak i kad bi se uvela mogućnost izjašnjavanja kao Bosanac, Bosanac i Hercegovac, Bosnohercegovac ili kakva im je već želja da se zovu, da bi se znatniji procenat stanovništva BiH koji bar s jedne porodične strane ne potiče iz islamskog civilizacijskog kruga izjasnio tako? Dalje, zbog čega pojedinci uporno misle da im etnički identitet umanjuje onaj državni i da "torovskim grupisanjem" mora ispaštati njihova građanska nadetnička pripadnost. Forsiranje izjašnjavanja kao Bosanac i Hercegovac samo vodi daljem raslovanju ionako sluđenog i dezorijentisanog bošnjačkog stanovništva u BiH. Komična bi bila situacija kada bismo na eventualnom budućem popisu stanovništva saznali da u BiH živi 40% Bošnjaka, 5% Bosanaca, 3% Bosanaca i Hercegovaca, možda 2% muslimana... Ali ta opcije je nažalost vrlo moguća. A Bošnjaci su zaista prešli mrkotrpan put do vraćanja svog historijskog imena. Podsjećanja radi naziv Bošnjak se intenzivno počinje koristi padom Bosne pod Osmanlije, kada u potpunosti zamjenjuje dotadašnje ime Bošnjanin. Treba naglasiti da se kroz sva ta stoljeća koristi kao termin koji označava sve stanovnike BiH, bez obzira na religijsku pripadnost. Tek s kraljevinom Jugoslavijom to ime polako počinje iščezavati, a mjesto mu ustupa naziv Bosanac koji je nerijetko imao i negativan prizvuk. Razlog zatiranja i izbacivanja bošnjačkog imena iz jezičke upotrebe bio je ozbiljan pokušaj stvaranja bošnjačke nacije predvođen Benjaminom Kalajem, ali je prije svega zbog indolentnosti muslimanskog stanovništva i njihovog prvenstvenog vezivanja uz islamski identitet propao. Na prelazu iz 19. u 20. stoljeću našavši se pod upravom kršćanske zemlje, muslimani u BiH ne pokazuju gotovo nikakvu želju za nacionalnim grupisanjem vezujući se prvenstveno uz svoj vjerski identitet i ostatke bivšeg Osmanskog društva čime su bili gotovo jedina veća skupina u Evropi koju su tadašnji trendovi nacionalnog osvještavanja mimoišli. Ostatak je poznat- od nepriznavanja statusa naroda u obje Jugoslavije, do proglašavanja Bošnjaka 6. konsitutivnim narodom u Jugoslaviji 1971. godine, ali pod nakaradnim imenom vjerske pripadnosti "Muslimani", što je nonsens u svijetu. 1993. Bošnjački sabor čini jedini logičan potez i narodu vraća njegovo historijsko ime Bošnjaci. Iako su napravljeni određeni propusti u definisanju samog termina Bošnjaci, preimenovanje jednog od konstitutivnih naroda bilo je jedino logično rješenje. Jer, htjeli mi priznati ili ne, Srbi i Hrvati u BiH imaju uveliko izgrađene nacionalne identitete i iluzorno je očekivati odricanje od njih zarad nekakvog nadetničkog državnog identiteta. Tako dakle podjela na Bosance i "torove" prvenstveno je prisutna u dijelu pučanstva koji potiče iz islamskog kulturnog naslijeđa i kao takva jedino šteti toj etniji.

U postizbornom kontraverznom procesu formiranja vlasti čiji se zavšetak na državnom nivou još i ne nazire, imali smo sukob ne samo suprotstavljenih političkih opcija oko grabljenja komada kolača vlasti, nego, ma koliko god to moglo izlizano zvučati sukob dva koncepta o (ne)uređenju države BiH. Kada govorimo o Federaciji po prvi put smo u postdejtonskoj BiH imali slučaj da su četiri stranke predvođene SDP-om potpisale programsku platformu koja je bila osnova u procesu formiranje vlasti, za razliku od dosadašnje prakse podjele vlasti po nacionalnom ključu i dogovorenim stranačkim talovima. S druge pak strane smo imali upravo taj ustaljeni koncept predvođen HDZ-ovima o "legitimnim predstavnicima naroda" koji formiraju vlast. Po logici "legitimnih predstavnika naroda" HDZ-ovima bi trebala pripasti sva ministarska mjesta u budućoj vladi, očito ne samo u ovom mandatu, jer tako shvaćena vlast se formira strogo na etničkom principu po kome stranke koje osvoje relativnu većinu glasovima jednog od konstitutivnih naroda daju sve ministre iz reda tog naroda. Iako zakon ne poznaje kategoriju "legitimnih predstavnika naroda" i iako kad bi ona i postojala HDZ-ovima opet po broju osvojenih glasova ne bi trebala pripadati sva mjesta izvršne vlasti predviđena za predstavnike hrvatskog naroda, to ih nije spriječavalo da povedu bjesomučnu kampanju protiv stranaka potpisnica platforme optužujući ih za kršenje Ustava, državni udar, majoriziranje hrvatskog naroda, stvaranje jednonacionalne bošnjačke republike, proglašavajući hrvatski dio potpisnika platforme izdajnicima, a nisu se libili ni od pozivanja na neposlušnost vladi i ignorisanje federalnin institucija. Čak ni ponuđena 4 ministarska mjesta od 5 predviđenih hrvatskih nisu bila dovoljna da zadovoljeve HDZ-ovske apetite prema vlasti, i samo je ovo odbijanje uz intervenciju Visokog predstavnika spasilo projekt i obraz potpisnica platforme od predaje pred HDZ-ovim ucjenama i agresivnom nacionalističkom retorikom.

Nažalost, upravo je u ovakvoj postizbornoj kaljuži oko formiranja vlasti na površinu isplivalo raskošno licemjerje pojedinih sarajevskih medija i novinara, kome su lični animozitet i netrepeljivost očito postali osnovni kriterij u ravnanju prema SDP-u. Kako drugačije objasniti da dugogodišnji medijski borci za građansku BiH i protiv nacionalnih podjela naglo počinju pokazivati veliku brigu za već spomenute "legitimne predstavnike" i izbornu volju konstitutivnih naroda? Kako je moguće da oni koji su do juče HDZ smatrali jednim od najvećih grobara, radije tiho staju uz njihov zahtjev za podjelom vlasti po principu prebrojavanja krvnih zrnaca glasača, nego formiranja vlasti na programskoj osnovi? Daleko od toga da se SDP-u opterećenom brojnim aferama i sumnjivim radnjama nema šta zamjeriti, ali kako je moguće da je on kao jedina ozbiljna stranka sa građanskim konceptom postao veće zlo od onih koji pozivaju na formiranje trećeg entieta, pozdravljaju nas iz stolnih gradova, potpisuju savezničke sporazume sa neskrivenim rušiteljima države i negatorima genocida, u opštinama pod svojim nadzorom vrše aparthejd u školama, budžete na raznim nivoima vlasti u kojima su učestvovali ostavljaju oštećene za milione, itd...? Možda su mnogim sarajevskim novinarima Mostar a samim tim i HDZ-ovi postao daleki i ne više tako odbojni, dok je gorčina uzrokovana raznoraznim pobudama zbog "našeg" SDP-a ostala duboko u njima. Iako sam prvobitno planirao, radi vlastitog dostojanstva i digniteta neću spominjati imena novinara na koje se ovo odnosi, no svakom ko iole prati medijsku scenu jasno je na koga se prvenstveno misli. Ono što hladne glave mogu zaključiti je da medijska scena u BiH zadnjih nekoliko godina polako ali sigurno se kreće prema samom dnu i da su kod mnogih naših novinara lični interesi, talovi i sujete postali osnovna vodilja u analiziranju i sagledavanju domaće političke scene. SDP koji se tih novinara davno odrekao tako se našao u vrlo nezavidnoj poziciji da u situaciji kada je na izborima osvojio povjerenje većine građana, protiv sebe ima uperenu čitavi medijsku mašineriju, od hercegovačkih portala i listova bliskih HDZ-u do sarajevskih deklarativno građanski orijentisanih medija. Mnogo veću korist mu ne donose ni mediji pod njegovom kontrolom koji svojom navijačkom uređivačkom politikom i pristrasnošću samo dodatno gube na kredibilnosti.

Na kraju se pak zaboravlja ono najosnovnije, da glavno pitanje nije jesmo li za Lagumdžijom ili Čovića, ma koliko se to mnogima činilo. U ovakvoj konstelaciji odnosa pravo je pitanje jesmo li za kretanje prema nekom normalnijem, građanskijem i nacionalno neopterećerenijem društvu, ili smo za definitivno cementiranje etničke podjele u kojoj bi vječno vladali "legitimni predstavnici". Neki su, nadam se nesvjesno, izabrali drugu opciju!

Vidim, nastalo veliko zgražanje i nevjerica zbog objavljenih snimaka iz Srebrenice 1995. netom nakon njenog pada, na kojima se vidi Bakirov "neustrašivi borac protiv kriminala" Slobodan Vasković kako oholo ispituje i verbalno maltretira jednog od srebreničkih zarobljenika. Kao da svi oni koji su iole pratili novinarsku scenu u RS-u nisu znali da je taj isti Vasković u ratu na paljanskom radu vodio emisiju "Svilen konac" koja je služila za podizanje morala srpskom življu malo vicevima o bulama i balijama, malo puštanjem krkanskih šovinisitčkih hitova ala baja mali knjindža, lepi mića i dr.; Kao da nisu znali da je je taj isti Vasković nakon rata služio ka megafon zločinačkog SDS-a koji mu je omogućio da osnuje pročetnički list "Patriot"; Kao da nisu znali da se u RS-u već godinama priča o Vaskovićevom reketiranju biznismena i javnih ličnosti, mnogo prije nego li je počeo raditi za "60 minuta"; Kao da nisu znali je glavni razlog njegovog pljuvanja po Dodiku ne taj što je u pitanju novinarski profesionalac koji se neustrašivo bori protiv kriminala, nego zato što nije stigao biti dio novorežimskog tala i zajedno s padom SDS-a propao je i njegov list "Patriot". Uostalom, kao i da prije dvije godine nisu već objavljene fotografije na kojima se vidi Vasković kako s mladićevim koljačkim hordama ulazi u Srebrenicu. No, dok god je postojao neko iz drugogo entieteta ko je bio spreman pljuvati po neprikosnovenom voždu, a u federalnim medijima,  taj i takav Vasković je ne samo bio poželjan, nego je i dobio nagradu za najboljeg novinara u BiH, bez obzira na sve njegove aferime iz prošlosti. Možda je danas Vasković postao višak jer treba praviti vlast s Dodikom? A zadnjih nekoliko godina Vasković je bio istinska zvijezda u Federaciji. Osim spomenute nagrade za novinara godine, zvalo ga se u emisije kao najrelevantnijeg sagovornika o stvarnom stanju u RS-u, predstavljalo kao neustrašivog borca protiv kriminala i žrtve režima, posvećivale mu se prve minute dnevnike, političke partije su davale saoštenja u kojima mu se davala bezrezervna podrška, itd.. Zato ljudi moji, ne budimo licemjeri i nemojmo se sad odjednom isčuđavati i ibretiti kad nas kanta hladne vode polije pravo u lice.

Koje li samo simbolike! I 20 godina poslije velikodržavne hulje sa bolesnim namjerama se igraju sa sudbinom Bosne i Hercegovine u pokušajima konačnog ostvarivanja cilja svojih mentora.

Prije svega, ne priznajem 8. mart, ništa mi ne predstavlja u životu niti će ikad. Jer zašto bi meni neko određivao jedan dan godinu na koji bih eto kao trebao posvećivati pažnju ženama, kupovati poklone, upućivati im slatke riječi i sl. Zar i za same žene nije ponižavajuće pažnju tražiti baš taj određen dan i željeti se osjećati poštovanom i voljenom jer je nekom prije 100 godina iz američke socijalističke partije palo na pamet da će na taj dan to biti tako.

Šetnja gradom svakog 8. marta u meni izaziva osjećaj gađenja- ulice pretrpane neukusnim jeftinim buketima, prodavači koji urlaju u pokušaju da privuku mušteruje i prodaju im cvijeće, horde užurbanih muškaraca koji namrgođenih lica marširaju s mrtvim biljkama u ruci, žene sa lažnim osmijesima i još lažnijim ponosom, ukratko opći kičeraj i šund. I ako realno sagledamo, 8. mart se uglavnom i svodi na kupovinu darova. Našim dragim majkama, djevojkama, nanama, rezrednicama, drugaricama, itd., ne idemo na oči bez poklona jer bismo time pokazali našu nekulturu, balkanski primitivizam, nepoštovanje.... A zapravo u današnjem društvu se i međuljudski odnosi vrednuju kroz robno-novčani sistem, a ljubav prema nekoj osobi vrijednošću poklona ili njegovom orginalnošću i domišljatošću. Drugim riječima, na "poklonjanju pažnje" nježnijem spolu baš za ovoj određeni dan neko dobro profitira i sam smisao ovog dana je pretvoren u kupovinu cvijeća, poklona, izvođenju na večere, ručkove, seksanje specijalno za 8. mart, čime su svi oni koji obilježavaju i drže se nametnutih pravila ponašanja za ovaj, nesvjesno sebe dodove na nivo jednog robota kome društvo određuje kad će i kako pažnju poklanjati ljepšem spolu, kako će se ponašati, na šta će svoj novac trošiti ili čime će se baviti taj dan. Zar nama kao indidividuama stvarno trebaju ovi nametnuti kvazi praznici i izmišljene vrijednosti kojih se eto svi počinjemo pridržavati. Žene i muškarci koji imaju normalan i iskren odnos sa svojim bližnjim, nikakav podsjetnik ili izmišljen datum ne treba da bi znali kako da se ophode i posvećuju pažnju jedni drugima.

A što se tiče svih onih žena koje 8. mart smatraju svojim danom, mogu da im poručim samo jedno:

Prrrrrrrrrdd.. 

ZAR OPET AGRESOR HEROJU DA SUDI!

 http://www.facebook.com/#!/home.php?sk=group_168643279854098&notif_t=group_r2j

Kakav god bio ishod protesta, Libija će za 10-15 godina vjerovatno izgledati ovako:

- Italijani, Nijemci i Fracuzi bit će vlasnici banaka,
- Ameri i Englezi će imati koncesije na naftu i plin na 200 godina i držati svu naftnu industriju
- raja će imati big brother, "zdrave hrane" iz McDonald's-a" na pretek, Lady Gage, internet i pornjave koliko hoće
- molit će Washington za poticaje na deve i bademe da mogu preživjeti do 1. u mjesecu
- svi će misliti da im nikad nije bilo bolje jer imaju demokratiju
- povremeno će se pitati da li je stvarno trebalo rušiti Gadafija
- imat će 200 milijardi dolara duga a ni sami neće znati gdje je to potrošeno

Libija, join the club, BiH

Svojim mucavim glasom Damir Kaletović pojašnjava kako HSP i njegovo vojno krilo HOS gnusnim lažima da gaje ustašku tradiciju pokušava kompromitovati Milorad Dodik sa svojim poslušnicima, a dok to izgovara u pozadini gledamo sliku kako Blaža Kraljević postrojava bojovnike HOS-a u crnim uniformama i sa sloganom ZA DOM SPREMNI na rukavima. Neki bi laik možda pomislio da je riječ o satiri ili humorističkoj emisiji. Kada bi pak čuo da je u pitanju politička emisija (čiji urednik ni samog sebe više ne smatra ozbiljnim) ostao bi zaprepašten pokušajem vrijeđanja zdravog razuma gledatelja i propagandom tendencioznošću u pravljenju priloga. Ja pak koji sam navikao na ovaj televizijski cirkus i urnebesno zabavni program koji samog sebe naziva političkim magazinom, znam da je upravo opisani detalj suština 60 minuta- dok gledamo sliku postrojavanja vojnika u crnim uniformama sa amblemima na kojima piše "za dom spremni", slušamo komentar novinara koji govori kako HSP sa ustaškim naslijeđem mogu povezivati jedino dodikovi simpatizeri, tj. drugim riječima neprijatelji BiH. Pa je li vjerujemo svojim očima ili Lagumdžijinoj televizijskoj lakrdiji? Jasno je meni da po nalogu partijskog šefa treba nekako opravdati škakljivi savez sa platformskim haverima iz HSP-a, a kud ćeš boljeg načina za to nego po n-ti put praviti prilog o pokojnom "krilniku" HOS-a (nekadašnjem vojnom krilu HSP-a) Blažu Kraljeviću. Jer Kraljević je kod mnogih Bošnjaka i danas vrlo cijenjen zbog odbijanja Tuđmanovog plana o podjeli Bosne i protivljenja ratu sa Bošnjacima,  a gdje naći bolji argument za crveno-crnu koaliciju. Samo kad već prave naručene propagandističke partijske priloge, preporučujem im da u tome pokušaju biti barem malo uvjerljiviji i prestanu praviti budale od sebe, pošto od gledalaca pokušavaju već godinama. Ono, ako ništa da dok novinar govori kako HSP i HOS nemaju nikakve veze s ustaštvom se u pozadini ne vide vojnici s amblemima ZA DOM SPRMNI.